UHRV Kninska Bojna 21.12.2021 - 19:44
Sekundarna traumatizacija supruga ratnih veterana oboljelih od PTSP-a
Psihički slom vojnika na ratištima, pojava je poznata od pamtivijeka. Ono što je, također, bilo karakteristično jest negativan stav prema toj pojavi, koji se kroz povijest ipak mijenjao i ublažio. No, vojnici koji su pokazivali znakove tjeskobe, potištenosti ili straha tijekom ili nakon borbe smatrani slabićima, pa su u pravilu bili kažnjavani na različite načine, a u najboljem slučaju, nečasno otpuštani iz vojske. Smatra se da je takav pristup rezultat tradicionalnog nastojanja prikazivanja sudjelovanja u ratu u izrazito pozitivnom svjetlu kako bi se ojačala motivacija i spremnost vojnika na izlaganje rizicima i opasnosti na bojišnici.
Suvremeni ratovi, vođeni u 20.st. uz sudjelovanje znatno većeg broja ljudi i uz uporabu masovnog i razornog oružja, upozorili su na neodrživost tradicionalnog pristupa. Sudjelovanje većeg broja ljudi u ratovima, dovelo je i do velikog broja psihičkih gubitaka. Stoga se uvriježeno mišljenje o kukavičluku moralo mijenjati jer je proglašavanje vojnika i cijelih njihovih postrojbi kukavicama otežavalo povratak većine njih na bojišnicu, ali i izravno ugrožavalo obrambenu moć cijele zemlje. U prvim pokušajima tumačenja psihičkih tegoba izazvanih proživljenim traumatskim događajima, pozornost je usmjerena posebno na fizičke uzroke i fiziološke simptome traumatiziranih. Nakon Drugog svjetskog rata i zabilježenog velikog broja veterana s psihičkim smetnjama, stručnjaci su 1952. godine prvi put uveli novu dijagnostičku kategoriju koju su nazvali velika stresna reakcija, što je ujedno značilo i službeno priznavanje tog psihičkog poremećaja.
Velika stresna reakcija je definirana kao stanje intenzivnog i neuobičajenog stresa u kojem normalna osoba ne može koristiti uvriježene obrasce reagiranja kako bi se nosila s preplavljujućim strahom, a veliki pomak značila je napomena da je dijagnoza primjenjiva u normalnih osoba koje su proživjele stres koji nije bilo moguće tolerirati. Dakle, jasno je naglašeno da je riječ o poremećaju koji se javlja u normalnih, psihički zdravih ljudi izloženih ekstremnim, nenormalnim događajima i situacijama.
DSM-5 (2014) posstraumatski stresni poremećaj svrstava u kategoriju poremećaja vezanih uz traumu i stresor i navodi kako postoje četiri glavna sklopa simptoma. To su: simptomi ponovnog proživljavanja, izbjegavanje, trajna negativna promjena raspoloženja i kognicije, te promjene u pobuđenosti i reaktivnosti. S vremenom je prvotna dijagnoza velike stresne reakcije podijeljena u dvije zasebne kategorije, a to su akutni stresni poremećaj i posttraumatski poremećaj. Akutni stresni poremećaj se odnosi na skup tegoba koje se pojavljuju tijekom ili neposredno nakon traumatskog događaja i traju najmanje dva, a najviše četiri dana, te uzrokuju znatan poremećaj funkcioniranja. Za razliku od akutnog, posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) uključuje pojavljivanje određenih psihičkih smetnji neko vrijeme nakon doživljene traume. Odnosi se na odgođeni ili produljeni odgovor na stresni događaj. Treba naglasiti da je PTSP jedan od rijetkih psihijatrijskih poremećaja kojem se zna točan uzrok, a to je proživljeno ekstremno traumatsko iskustvo. Ovisno o vremenu pojavljivanja teškoća, treba razlikovati akutni, kronični i PTSP s odgođenim početkom.
Posttraumatski stresni poremećaj se može javiti u bilo kojoj životnoj dobi, najčešći je u mlađih odraslih osoba, no treba naglasiti da je taj podatak uvjetovan povećanom izloženošću ekstremnim traumatskim događajima u toj dobi. Također, kod muškaraca je PTSP češće povezan sa sudjelovanjem u ratu, a kod žena s nekom civilnom traumom. Različiti su podaci dostupni za veterane Domovinskog rata, no u jednom izvoru s kraja 90-ih navodi se brojka od 16% oboljelih i 25% s nekim simptomima PTSP-a.
Simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja i načini njihova izražavanja
Izloženost stresnom događaju snažno potresa ukupan psihički integritet pojedinca, a može dovesti i do znatnih, katkad i trajnih promjena u ponašanju. Emocionalne reakcije izazvane traumatskim događajem su intenzivan, ponekad i paničan strah, očaj, bespomoćnost i tjeskoba koji su nerijetko pomiješani s ogorčenošću i srdžbom. Kako vrijeme prolazi, pojavljuju se depresivnost, osjećaj beznađa i pesimizma, a u pojedinim slučajevima razvija se i snažan osjećaj krivnje i samooptuživanja, poznat kao „krivnja preživjelog“. Na spoznajnom se planu pojavljuje poricanje (odbijanje suočavanja s činjenicom da se dogodilo nešto strašno) i iskrivljavanje (kriva prosudba situacije i vlastite uloge u događaju). Fiziološke promjene rezultat su lučenja hormona kore nadbubrežne žlijezde koji izazivaju pojačanu pobuđenost organizma. Lučenje se pojavljuje automatski i javljaju se reakcije koje su jednake onima koje prate intenzivan doživljaj straha: znojenje, pojačan rad srca, drhtanje, glavobolje. Promjene u ponašanju očituju se u povećanoj razdražljivosti, napetosti, pretjeranom oprezu, nekontroliranoj agresivnosti, problemima spavanja, gubitku interesa, seksualnim problemima, itd. Nadalje, u kliničkoj slici PTSP se procjenjuje na temelju postojanja simptoma koji su svrstani u tri skupine:
- 1. simptomi naknadnog proživljavanja– odnose se na uporno i nametljivo prisjećanje događaja ili pojedinosti u vezi s njim, unatoč nastojanjima da ga se potisne ili zaboravi
- 2. simptomi izbjegavanja – uporni, premda neuspješni, pokušaji bijega od svih aktivnosti, situacija i misli koji su u bilo kakvoj vezi s traumatskim događajem
- 3. simptomi pojačane pobudljivosti – stalna napetost, razdražljivost, nekontrolirana agresivnost, teškoće pri spavanju i uspavljivanju
Treba naglasiti da navedene posttraumatske tegobe nisu uzrokovane samim sudjelovanjem u ratu, već nekim konkretnim događajima, stoga su jako bolne, dugotrajne, sporo blijede, a mogu uzrokovati i trajne promjene ponašanja, te traže stručnu intervenciju jer osoba može naučiti živjeti i funkcionirati s tim tegobama, ali ih se sama jako teško oslobađa. Uz to, nakon proživljenog, ali i preživljenog ratnog iskustva, vojnik se vraća natrag u svoju obitelj u kojoj su za vrijeme rata sve uloge, zbog njegovog odsustva, bile zamijenjene i svi samo žele nastaviti živjeti kao da to razdoblje nije ni postojalo. Tu dolazi do novih problema za oboljelog, ali jako često i za obitelj.
Domovinski rat u Hrvatskoj rezultirao je razvijanjem posttraumatskog poremećaja kod velikog broja veterana, kao odgovora na doživljena traumatska iskustva. Također, dosta rano je primijećeno da osim psiholoških i neuropsiholoških komponenti poremećaja, ključnu ulogu ima socijalna podrška, ne samo u incidenciji, već i kao terapijska opcija u liječenju PTSP-a. Obitelj u toj situaciji zauzima položaj kao „prva crta obrane“ i nerijetko ostaje jedini izvor podrške kada se veteran osjeća odbačeno i neprilagođeno okolini. S druge strane, stalno se podcjenjuje utjecaj PTSP-a na druge članove obitelji. Često se navodi usporedba obitelji i ljudskog tijela. Kao što ljudsko tijelo predstavlja kompleksan sustav različitih organa koji obavljaju mnoge, različite funkcije, tako i obitelj predstavlja sustav koji djeluje obavljanjem niza transakcija. Obitelj kao sustav uključuje prepoznavanje obiteljskih granica koji su izrazito snažne i utječu na ponašanje, emocije, vrijednosti i stavove članova obitelji. Svaki član obitelji utječe na te granice, kao i na odnose s ostalim članovima obitelji. Upravo ta bliskost s ostalim članovima obitelji izvor je osjetljivosti na traumatsko iskustvo drugog člana, ali i socijalne podrške za svakog člana. Stoga svaka krizna situacija do koje dođe djeluje sistematski na cijelu obitelj, odnosno, moglo bi se reći da nitko nije pošteđen. Takva obitelj naziva se traumatiziranom jer se pokušava boriti ili suočiti s traumatskim stresom, no sasvim je jasno da je sustav te obitelji trajno narušen. Karakteristično je, također da traumatizirana osoba, u ovom slučaju ratni veteran, otežano funkcionira i ne uspijeva izvršiti sve svoje zadaće s kojima prije traume nije imao problema. Hipersenzibilan je, često postaje asocijalan, što dovodi do znatnog pogoršanja u komunikaciji. To je možda i najčešći način odgovora na traumu.
Posttraumatski poremećaj je poremećaj obilježen nizom različitih, dugotrajnih simptoma, a najrelevantniji su oni koji utječu upravo na socijalne odnose, prvenstveno obiteljske. Simptomi poput izbjegavanja, otupjelosti, povlačenja, gubitka interesa za aktivnosti u kojima je prije rata uživao, su oni koji najviše ugrožavaju sposobnost održavanja intimnosti obiteljskog života. Velik problem mogu stvoriti i već spomenuti simptomi hipersenzibilnosti koji zbog pojačane iritabilnosti i hostilnosti mogu rezultirati znatnim problemima u kontroli agresije koji onda vode gnjevnim ispadima, bijesu, neprijateljstvu, pa čak i fizičkom zlostavljanju, odnosno obiteljskom nasilju. Uz to, mnoge žrtve PTSP-a imaju problema s libidom, odnosno imaju smanjen seksualni nagon i posljedično, probleme u seksualnom funkcioniranju. Kad se uzme u obzir sve navedeno, problemi koje traumatizirana osoba ima u obitelji, zajednici, pa i na poslu, ne iznenađuje nalaz o visokoj stopi nezaposlenosti osoba oboljelih od PTSP-a.
Život s traumatiziranom osobom nije nimalo lagan i od obitelji zahtijeva mnogo strpljenja, stjecanja novih znanja i vještina komunikacije jer odnos sa suprugom, ocem ili bratom koji je nakon dolaska iz rata razvio PTSP, više nikad neće biti isti. Što prije obitelj to prihvati, lakše će im biti nositi se s tim. No, premalo je još uvijek okolina oboljelog uključena u sam terapijski proces i tu dolazi do novog problema jer obitelj nije uvijek u stanju nositi se s novonastalom situacijom i njihovom bliskom osobom punom trauma i nekih njima nepoznatih simptoma. Stoga će u nastavku biti opisana sekundarna traumatizacija do koje nerijetko dolazi.
Sekundarna traumatizacija
Iako su već prve definicije PTSP-a, odnosno kriteriji koje osoba mora zadovoljiti da bi joj se postavila dijagnoza PTSP-a, jasno isticale da osoba može biti traumatizirana direktno i indirektno, mali je broj stručnjaka uistinu prepoznao taj konceptualni detalj. To potvrđuju i autori jednog preglednog rada s početka 90-ih u kojem navode i da je nakon više od desetljeća korištenja dijagnoze PTSP-a, ona primarno korištena za ljude koji su bili izloženi različitim vrstama traumatskih događaja, pritom isključujući one koji su bili indirektno traumatizirani. Charles R. Figley ime je istraživača koji je među prvima naglasio da je broj osoba s različitim traumatskim iskustvima drastično podcijenjen, upravo zbog dugogodišnjeg isključivanja žrtvine uže i šire okoline . Ipak, trebalo je više od desetljeća i dvije revizije DSM-a kako bi se u obzir uzeo dugo ignorirani i najmanje istraženi dio traumatskog iskustva, a to je Sekundarni traumatski stres (STS).
Sekundarna traumatizacija nastaje kao rezultat bliske emocionalne povezanosti i brige o nekome tko pokazuje simptome PTSP-a, ili pak kao rezultat saznanja ili svjedočenja o traumatskom događaju koji je doživjela neka nama značajna osoba. Danas se, u užem smislu, pojam sekundarna traumatizacija odnosi na prijenos noćnih mora, intruzivnih misli, bljeskova prisjećanja i ostalih simptoma koje tipično doživljavaju traumatizirani pojedinci, na osobe u njihovoj blizini. U širem smislu, odnosi se na bilo koji prijenos distresa s nekoga tko je doživio traumu na one u njegovoj blizini i uključuje širok spektar manifestacija distresa. Može biti rezultat izravne ili neizravne izloženosti primarnoj traumatizaciji jednog supružnika ili bliskog člana obitelji. Postoji mišljenje da su individualni simptomi stresa prenosivi i upravo je to osnovna premisa koncepta sekundarne traumatizacije. Danas je poznato da često osobe bliske traumatiziranoj osobi dožive probleme koji zapravo „oponašaju“ simptome traume koju je žrtva doživjela. Smatra se da je takva pojava rezultat procesa identifikacije s iskustvima traumatizirane osobe, te počinju usvajati simptome njene traume i doživljavati neke vlastite stresne reakcije. S obzirom na to da se ti efekti pojavljuju kod osoba koje nisu direktno traumatizirane, smatraju se i nazivaju sekundarnima. Također, često predstavljaju simptome PTSP-a, ali su obično manje intenzivni.
Nekoliko je različitih modela sekundarnog traumatskog stresa opisano kako bi se što obuhvatnije objasnili svi aspekti problema života uz žrtvu nekog traumatskog događaja. Uz sekunardnu traumatizaciju, najbolje su prihvaćeni sagorijevanje (burnout), zamor suosjećanja (compassion fatigue), kao krajnji oblik sagorijevanje, te vikarijska traumatizacija. Sagorijevanje se definira kaokronični proces povezan s nagomilavanjem stresora koji uništavaju pojedinčeve visoke ideale, motivaciju i posvećenost životnim ciljevima. Stanje je to fizičke, emocionalne i mentalne iscrpljenosti, uzrokovano dugoročnom uključenošću u emocionalno zahtjevne situacije kojih u braku s osobom oboljelom od PTSP-a zasigurno ne manjka. Do sagorijevanja s jedne strane dolazi zbog empatije i angažiranosti u pomoći, a s druge zbog nesposobnosti pronalaska olakšanja i odmora prekidom emocionalnog angažmana. Krajnji oblik ovog stanja dovodi do zamora suosjećanja. U srži ovog koncepta zamora je empatija i izloženost patnji drugih. Ako ne postoje ta dva faktora, ne treba se brinuti hoće li doći do ovakve vrste zamora. Njegovatelji i osobe koje na svakodnevnoj bazi rade s traumatiziranim osobama posebno su rizična skupina za razvijanje ovog tipa sekundarnog traumatskog stresa. Vikarijsku traumatizaciju karakterizira, pak, kumulativni efekt rada s osobama koje su preživjele traumu, uključujući silovanje, incest, itd. Predstavlja okvir za emocionalnu, fizičku, ali i duhovnu transformaciju koju su iskusili ljudi poput terapeuta, istraživača, socijalnih radnika i sl. u radu s traumatiziranim osobama. Ova su tri ukratko opisana modela sekundarnog traumatskog stresa imala važnu ulogu u razvijanju ovog koncepta, no ipak je sekundarna traumatizacija model kojem je posvećena najveća pažnja znanstvenika, posebno u području istraživanja PTSP-a uzrokovanog ratnom traumom.
Prvi navodi o sekundarnoj traumatizaciji objavljeni su 80-ih godina prošlog stoljeća i uključivali su kliničke opise života supruga veterana iz Vijetnamskog rata, oboljelih od PTSP-a. Williams opisuje širenje simptoma kao rezultat muževljeva udaljavanja, čak i nasilja, te su supruge upale u „zamku suosjećanja“ kada su žrtvovale previše svojih potreba kako bi poboljšale suprugovu situaciju i tako očuvale obiteljski život. Matakis opisuje kako su supruge vijetnamskih veterana govorile da sanjaju Vijetnam, da pate od nesanice, da se boje svojih potencijalno nasilnih muževa, te da se osjećaju izoliranima i bespomoćnima u svojim brakovima. Slični nalazi i potvrde postojanja ove vrste traumatskog stresa dobiveni su i u narednim studijama, no važno je napomenuti da nisu potvrđeni u situacijama kad su ispitivani roditelji ratnog veterana. Jasno je, dakle da je intimna priroda bračnoga odnosa to što čini suprugu ranjivom na sekundarnu traumatizaciju u odnosu na ostale članove šire obitelji.
Sekundarna traumatizacija kod supruga ratnih veterana oboljelih od PTSP-a
Supruge ratnih veterana najranjivija su skupina nakon njihova povratka iz rata i bračni odnosi, gotovo bez iznimke, postaju narušeni. Interaktivna priroda bračnog odnosa, kulturalne norme, očekivanja i osjećaj obaveze su samo neki od faktora koji pridonose povećanoj osjetljivosti supruge na stres koji doživljava njezin suprug. Iako se o tome izbjegava govoriti, jasno je da su supruge veterana oboljelih od PTSP-a na neki način izgubile svoje supruge jer oni više nikad neće biti isti. Gubi se bliskost među članovima obitelji, a supruge često ostaju i bez seksualnog partnera, kao i bez obitelji kao oslonca. Kad se sve to uzme u obzir, upravo su supruge veterana te koje iz rata izlaze kao višestruke gubitnice i za koje pravi problemi nerijetko tek tada počinju. Već prve studije utjecaja PTSP-a na bračni odnos provedene na ratnim veteranima pokazale su da veterani s PTSP-om navode niže bračno zadovoljstvo, manju intimnost, manje povjeravanja, ali i izražavanja osjećaja nego veterani bez PTSP-a. Također, navode veću hostilnost i češće fizičko nasilje.
Iako su već ove prve studije ukazale na probleme u bračnom odnosu veterana s PTSP-om, istraživačima je trebalo još dosta godina kako bi shvatili da je nužno ispitati i psihičko zdravlje njihovih supruga. Pokazalo se da i supruge navode veći psihički i bračni distres, češće konflikte sa suprugom, niže bračno zadovoljstvo, te učestalo verbalno i fizičko nasilje njihovih supruga u odnosu na supruge veterana bez PTSP-a. U nizu istraživanja koja su uslijedila u narednim godinama utvrđeno je nekoliko karakterističnih obrazaca ponašanja supruga i obitelji traumatiziranih veterana. Jedan od najočitijih obrazaca je pretjerana briga obitelji za oboljelog. Imati supružnika koji pati od PTSP-a potresno je i razorno, no unatoč tome, kada je jedan supružnik u poteškoćama, drugi osjeća dužnost pomoći mu i olakšati tu novonastalu, neugodnu situaciju. Ipak, kada jedan supružnik neprestano pruža podršku i stoji bezuvjetno uz svog partnera, a zauzvrat ne dobiva isto, u konačnici se može postati bespomoćan. Upravo ta bespomoćnost, kasnije i nesigurnost postaju dominantni emocionalni doživljaji supruga veterana koji pate od PTSP-a.
Osim što je za vrijeme ratnog razdoblja supruga preuzela i sve dotadašnje suprugove obveze i dužnosti i nakon završetka rata preuzimaju na sebe obavezu zaštite supruga od svih vanjskih čimbenika koji bi ga mogli razdražiti, ali isto tako od očevih „loših faza“ često štite i djecu. Kao reakcija na proživljenu traumu jednog člana obitelji mijenja se funkcioniranje obiteljskog sustava, pa se često sve u kući podređuje potrebama supruga, odnosno oca. Tako, npr. nema glasne glazbe, posjeta prijatelja i sl. Osim pretjerane brige, supruge nerijetko preuzimaju i previše odgovornosti i dužnosti supružnika. Ovakav obrazac ponašanja prvi je put primijećen kod supruga vijetnamskih veterana. Krivnja, nisko samopoštovanje, a i strah su jaki motivi za preuzimanje uloge odgovorne osobe ili njegovatelja. S obzirom na to da se na žene često gleda kao „čuvarice doma“, a nerijetko i one same na sebe tako gledaju, posebno su podložne preuzimanju većine odgovornosti i obaveze, a sve kako bi očuvale emotivnu klimu u obitelji. Tim svojim činom, ne samo da povećavaju svoj stres, već i uvelike pomažu svom partneru u pasivizaciji unutar obitelji jer njezina nastojanja da ispuni uloge koje tradicionalno pripadaju suprugu, on može smatrati dokazom da ga ona smatra nesposobnim. Tu se stvara zatvoreni krug u kojem se ona može osjećati nemoćnom promijeniti svog supruga, a on može baš nju smatrati uzrokom problema. A sve to, u konačnici, može pridonijeti povećanoj netrpeljivosti, smanjenoj potpori ili čak raskidu braka.
Uz ove dosad navedene obrasce ponašanja, nerijetko se dogodi da supruga pretjerano štiti, čak i izolira supružnika, ali i on nju. O traumatskom je iskustvu zasigurno teško govoriti, pa se osobe s PTSP-om mogu izolirati od drugih, čak i od supruga jer im je to previše bolno ili su nakon prvih pokušaja razgovora, naišli na šok supruge, što im je bilo teško prihvatiti. Isto tako, suprugama ponekad može već biti dosta slušanja tih priča ili ne može podnijeti više gledati tako ranjivog supruga, pa uporno potiče supruga da to „ostavi iza sebe“ ili „nastavi sa životom“. Takav slijed događaja uvelike smanjuje njihovu sposobnost komuniciranja, a poznato je da je bez efektivne komunikacije uspješno funkcioniranje dvoje ljudi jako otežano. Izbjegavanjem međusobne interakcije naposljetku se oba partnera mogu osjećati izolirano i bez potpore. Štoviše, i vanjska potpora često izostaje. Parovi gdje jedan partner pati od PTSP-a često su društveno izolirani jer supružnik s PTSP-om može sprječavati suprugu da se viđa s drugima. Supružnici, stoga, mogu osjećati da drugi ne mogu razumjeti ono kroz što oni prolaze, a vanjska društvena mreža možda i ne želi čuti za njihove probleme. Kada se u obzir uzme sve navedeno i pritom doda da supruge i obitelj gotovo uopće nisu uključene u liječenje i terapiju svojih partnera koji su se iz rata samo vratili drugačiji i više nikad neće biti oni koje su poznavale, bilo bi zapravo iznenađujuće kad bi ih zaobišle neke posljedice takve situacije. Već su neke od njih navedene, a u nastavku će ukratko biti prikazani neki rezultati istraživanja provedenih, prvenstveno na suprugama hrvatskih ratnih veterana Domovinskog rata oboljelih od PTSP-a.
Kratki pregled istraživanja provedenih na uzorku supruga hrvatskih ratnih veterana
Istraživanja koja uslijedila nakon završetka Domovinskog rata na veteranima oboljelima od PTSP-a, kasnije i na njihovim suprugama, uglavnom su rađena po uzoru na američke studije nakon rata u Vijetnamu. Već je spomenuto da je tada zapravo prvi put posttraumatski stresni poremećaj, ali i sekundarni traumatski poremećaj u obliku sekundarne traumatizacije supruga veterana, dobio pravu pozornost istraživača. Istraživanja uglavnom uključuju skupinu žena, supruga veterana s dijagnozom PTSP-a i skupinu supruga veterana kojima nije dijagnosticiran PTSP. Rezultati su dosljedni i u većini hrvatskih istraživanja potvrđeno je razvijanje sekundarne traumatizacije kod supruga traumatiziranih veterana.
Tako je u istraživanju autorice Frančišković i njezinih sur. (2007) dobiveno da samo kod 3 supruge od njih 56 koliko ih sudjelovalo u istraživanju), nisu pronađeni simptomi sekundarne traumatizacije. Preko 70% njih je izvijestilo o emocionalnom opterećenju i to u obliku „prizivanja“ suprugovih traumatskih iskustava, a 63% njih se trudilo upravo te slike i osjećaje vezane za traumu izbjeći. Više od 55% supruga je priznalo da su imale periode bijesa i nervoze nakon što su više naučile o suprugovoj traumi. Provedene su i regresijske analize čiji su rezultati pokazali da su i trajanje braka i suprugin status zaposlenja značajni, pozitivni prediktori broja simptoma sekundarne traumatizacije. Također, jako je važno istaknuti da je čak dvije trećine od 56 ispitanih žena izjavilo da smatraju da im je potrebna profesionalna pomoć, ali su samo 4 tu pomoć zaista i potražile. Moguće je da nisu tražile pomoć jer su očekivale da će njihovi partneri biti izliječeni, te da će posljedično nestati i njihove poteškoće, ili su pak, osjećale da nemaju pravo žaliti se jer su njihovi partneri u ratu prošli puno toga goreg. Treba spomenuti da i sami veterani sebe opisuju kao drugačije osobe i navode da se drugačije ponašaju prema svojoj okolini nego li prije odlaska u rat. Stoga supruge koje su poznavale svoje partnere prije rata izvještavaju o više poteškoća u prihvaćanju suprugove dijagnoze i činjenice da on više nije isti.
U ranije provedenom istraživanju Koić i sur. (2002), dobiveni su slični rezultati, odnosno 30% supruga oboljelih veterana je ispunilo kriterije za dijagnozu PTSP-a. Osim toga, utvrđen je i viši postotak simptoma depresije i anksioznosti nego kod žena čiji muževi nisu oboljeli. Uz to je kod supruga oboljelih utvrđena i značajno viša prevalencija kronične boli, ali je taj postotak bio osobito izražen u skupini nezaposlenih žena. Nadalje, Klarić i sur. (2010) su proveli istraživanje kojim su htjeli procijeniti razinu sagorijevanja i „tereta njegovatelja“ kod supruga veterana oboljelih od PTSP-a, ali i u slučajevima gdje supruga pokazuje simptome sekundarne traumatizacije. U skladu s očekivanjima, supruge oboljelih veterana su postigle značajno više rezultate na svim subskalama ispunjavanih upitnika, a razina subjektivnog stresa, tereta i sagorijevanja je bila najviša u odnosima u kojima oba partnera pokazuju simptome PTSP-a. Važno je napomenuti da su ovi simptomi i problemi s kojima se supruge susreću postojani i godinama nakon rata. To je potvrđeno u istraživanju u kojem su, također, sudjelovale dvije skupine žena, a ispitivana je razina i prisutnost posttraumatskih simptoma, kao i prisutnost mentalnih poremećaja. Dobiveno je da su supruge oboljelih veterana iskusile značajno veći broj traumatskih događaja i imale veći broj simptoma PTSP-a. Osim toga, znatno veći broj ovih žena je izvijestio o prisutnosti kroničnih somatskih bolesti, a utvrđeno je i da su zadovoljile veći broj kriterija za prošlu, trenutnu i buduću depresivnu epizodu, distimiju, panični poremećaj s agorafobijom i generalizirani anksiozni poremećaj. Uz to, pokazale su i višu razinu suicidalnosti. Unatoč svemu nabrojanom, supruge iz eksperimentalne grupe su tražile liječničku pomoć podjednako kao i supruge čiji partneri nisu oboljeli od PTSP-a i koje su imale puno manje zdravstvenih problema. Ovaj nalaz naglašava ozbiljnost problema i opseg mentalnih i zdravstvenih problema s kojima se susreću supruge traumatiziranih veterana. Štoviše, daje nam do znanja da su efekti traume na mentalne, socijalne i biološke aspekte osobnosti ovih žena kompleksni, ali i dugotrajni.
Peraica, Vidović, Kovačić Petrović i Kozarić-Kovačić (2014) su proveli istraživanje kojim su htjeli utvrditi je li PTSP ratnih veterana povezan s nižom kvalitetom života njihovih supruga. U istraživanju su sudjelovali veterani oboljeli od PTSP-a, supruge oboljelih veterana, muškarci koji nemaju dijagnozu, te udane žene čiji supruzi nisu sudjelovali u ratu. Pokazalo se kako su o najvećoj kvaliteti života izvijestili zdravi muškarci, dok su najniže rezultate postigli oboljeli veterani. Također, utvrđena je razlika u kvaliteti života između dvije ispitivane grupe supruga. Supruge oboljelih veterana su postigle niže rezultate na tri od četiri ispitivana područja kvalitete života: psihološko zdravlje, društveni odnosi, te okolinski čimbenici (poput zaposlenja, financija i sl). Dobiveni rezultati upućuju na negativan utjecaj muževog kroničnog oboljenja na različita područja kvalitete života njihovih supruga. Peraica i suradnici (2014) naglašavaju i kako bi procjena kvalitete života mogla biti važan podatak tijekom intervencije i planiranja određenog tretmana i rehabilitacijskog programa za obitelji ratnih veterana. Bilešić i Vuletić (2010) su se, također, bavile ispitivanjem subjektivne kvalitete života supruga veterana Domovinskog rata s dijagnozom PTSP-a. Rezultati koje su dobile ukazali su na to kako supruge oboljelih veterana iskazuju simptome sekundarne traumatizacije, ali značajno se razlikuju ovisno o tome je li im pružena psihološka pomoć. Odnosno, supruge kojima je pružena psihološka pomoć izvijestile su o manje simptoma sekundarne traumatizacije. Osim toga, supruge koje su primile psihološku pomoć su izvijestile o višoj subjektivnoj kvaliteti života (unutar normalnog raspona zdravih osoba) u usporedbi sa suprugama koje takvu pomoć nisu zatražile. Nakon ovog pregleda, jasno je da se supruge ratnih veterana oboljelih od PTSP-a suočavaju s cijelim nizom ozbiljnih problema, ali čak više od toga zabrinjava činjenica da se tome i dalje ne pridaje prevelika pažnja i da ne dobivaju adekvatnu i potrebnu pomoć. Još uvijek su u pozadini problema svojih supruga i teško traže pomoć.
LITERATURA
Antičević, V i Britvić, D. (2008). Sexual functioning in war veterans with posttraumatic stress disorder. Croat Med J, 49:499-505.
Arambašić, L.i Vizek-Vidović, V. i Anić, N. (1992). Posttraumatski stresni poremećaj. Ministarstvo obrane Republike Hrvatske. Zagreb.
Begić, D. (2011). Psihopatologija. Medicinska naklada, Zagreb.
Carroll, E. M., Rueger, D. B., Foy, D. W. i Donahoe, C. P. (1985). Vietnam combat veterans with posttraumatic stress disorder: Analysis of marital and cohabitating adjustment. Journal of Abnormal Psychology, 94(3), 329–337.
Coughlan, K. i Parkin, C. (1987). Women partners of Vietnam vets. J Psychosoc Nurs Ment Health Serv, 25, 25-27.
Dekel, R. i Solomon, Z. (2006). Secondary traumatization among wives of war veterans with PTSD. U: Figley, C.R., Nash, W.P. (ur.) Combat Stress Injury (str. 137-57): Theory, Research, and Management. New York: Routledge.
Dekel, R., Goldblatt, H., Keidar, M., Solomon i Z., Polliack, M. (2005). Being a Wife of a Veteran with Posttraumatic Stress Disorder. Family Relations, 54, 24–36
Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje, DSM-5 (2014). Peto izdanje. Naklada Slap, Jastrebarsko.
Frančišković, T., Stevanović, A., Jelušić, I., Roganović, B., Klarić, M. i Grković, J. (2007). Secondary traumatization of wives of war veterans with posttraumatic stress disorder. Croat Med J, 48, 177-184.
Gabriel, R. (1991). Nema više heroja-Ludilo i psihijatrija u ratu. Zagreb: Alfa
Galovski, T. i Lyons, J.A. (2004). Psychological sequelae of combat violence: a review of the impact of PTSD on the veteran’s family and possible interventions. Aggress Violent Behav, 9, 477-501
Goff, B.S.i Smith, D.B. (2005). Systemic traumatic stress: the couple adaptation to traumatic stress model. J Marital Fam Ther, 31, 145-57.
Gregurek, R. i Klain, E. (2000). Posttraumatski stresni poremećaj: hrvatska iskustva. Zagreb: Medicinska naklada.
Harkness L. i Zador N. (2001). Treatment of PTSD in families and couples. U: J.P.,Wilson M.J.Friedman i J.D. Lindy (ur.) Treating psychological trauma and PTSD (335-53) New York:Guilford.
Gruden, V., Gruden Z. i Gruden, V. Jr. (1999). Children and wives of deceased veterans-pride
and suffering. Coll Antropol, 23, 287-91.
Karney, B.R i Bradbury, T.N. (1997). Neuroticism, marital interaction, and the trajectory of marital satisfaction. J Pers Soc Psychol, 72, 1075-92.
Klarić, M., Frančišković, T. i Salčin Satariano, A. (2010). Obitelj i psihotrauma. Medicina fluminensis., (46)3, 309-317.
Klarić, M., Frančišković, T., Pernar, M., Nemčić Moro, I., Milićević, R., Černi Obrdalj, E.i Salčin Satriano, A. (2010). Caregiver burden and burnout in partners of war veterans with post-traumatic stress disorder. Coll Antropol 34, 15–21
Klarić, M., Frančišković, T., Černi Obrdalj, E., Petrić, D., Britvić, D. i Zovko, N. (2012). Psychiatric and health imapact of primary and secondary traumatization in wives of veterans with posttraumatic stress disorder. Psychiatria Danubina, (24)3, 280-286.
Klarić, M., Kvesić, A., Mandić, V., Petrov, B. i Frančišković, T. (2013). Secondary traumatisation and systemic traumatic stress. Medicina Academica Mostariensia,. ( 1)1, 29-36.
Koić, E., Francišković, T., Mužinić-Masle, L., Đorđević, V., Vondraček, S. i Prpić, J. (2002). Chronic pain and secondary traumatization in wives of Croatian war veterans treated for Post traumatic stress disorder. Acta clin Croat, 41, 295-306.
Komar, Z., Koren, B. i Trlek, M. (2003). Posttraumatski stresni poremećaj. U: D.Frigelj (ur): Vojna psihologija. Ministarstvo obrane Republike Hrvatske.
Komar, Z. i Vukušić, H. (1999). Post-traumatic stress disorder in Croatian war veterans: Prevalence and psycho-social characteristics.Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb. 42-44.
Pines A.M. i Aronson E. (1988). Career burnout: Causes and cures. New York: Free Press.
Riggs D.S., Byrne C.A., Weathers F.W. i Litz B.T. (1998). The quality of the intimate relationships of male Vietnam veterans: Problems associated with posttraumatic stress disorder. Journal of Trauma Stress, 11, 87–101.
Scaturo, D.J. i Hardoby, W.J. (1988). Psychotherapy with traumatized Vietnam combatants: An overview of individual, group, and family treatment modalities. Mil Med 153, 262-9.
Solomon, Z. (1988). The effect of combat-related posttraumatic stress disorder on the family. Psychiatry, 51(3), 323-9.
