UHRV Kninska Bojna 17.09.2020 - 10:17
Najvažnije o posttraumatskom stresnom poremećaju
1. Povijesni pregled
Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) kao anksiozni poremećaj je prvi puta definiran u III. izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika duševnih poremećaja (skraćenica DSM-III) 1980. godine. Iako je tek tada službeno definiran, u praksi je postojao odavno.
U Američkom građanskom ratu su se prvi opisi poremećaja vezali uz vojničke kardiovaskularne probleme te se nazivao „vojničko srce“ i „iritabilno srce“. Tek tada se postepeno počela prihvaćati pretpostavka o tome da psihološki faktori mogu dovesti do promjene biološkog aspekta kod čovjeka.
Poslije 1. svjetskog rata uveden je pojam „šok od granate“, no počelo se primjećivati i da se simptomi javljaju kod vojnika koji nisu doživjeli granatiranje.
Nakon 2. svjetskog rata i pojave sličnih simptoma, uvodi se termin „sindrom koncentracijskog logora“.
U DSM-u I, tj. prvom izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika duševnih poremećaja, izdanom 1952. godine, uvodi se termin „velika stresna reakcija“(Kovač, 2013).
2. Što je posttraumatski stresni poremećaj?
Posttraumatski stresni poremećaj je produljena ili odgođena reakcija na traumatski događaj. Očituje se u psihološkim posljedicama kao što su izbjegavanje svega što podsjeća na traumu, ponovno proživljavanje traumatskog događaja i povećane pobudljivosti organizma (Čuržik, 2019).
Vrste traumatskih događaja ili stresora koji mogu dovesti do nastanka posttraumatskog stresnog poremećaja su prirodne katastrofe, teže nezgode, ratne traume, nasilje nad civilima, kriminalni napadi, seksualni napadi, psihičko nasilje, nasilje u obitelji i u kući, zanemarivanje u djetinjstvu, fizičko zlostavljanje, svjedočenje traumatskom događaju te traume povezane s poslom.
3. Dijagnoza
Dijagnoza PTSP-a ponekad je komplicirana. Često se temelji na simptomima koje opisuje sam pacijent. Učestala je i pojava PTSP-a u komorbiditetu (istovremeno postojanje 2 ili više bolesti kod jedne osobe) s nekim drugim poremećajima. Stoga se za dijagnosticiranje PTSP-a primjenjuje više metoda procjene te dijagnostičkih kriterija. PTSP se od drugih anksioznih poremećaja iz te skupine razlikuje po tome što njegov nastanak ovisi o izloženosti i doživljavanju traumatskog iskustva. No, u zadnjoj, petoj verziji Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (DSM-V) više nije svrstan s drugim ansksioznim poremećajima, već je dobio novu kategoriju naziva Trauma i poremećaji povezani sa stresom (Kozarić-Kovačić i Kocijan-Hercigonja, 2001).
Prema DSM-u V razlikuju se tri oblika PTSP-a, a to su akutni, kronični i odgođeni. Akutni PTSP dijagnosticira se kada se simptomi pojavljuju u trajanju manjem od 3 mjeseca. Kronični kada simptomi traju dulje od 3 mjeseca, a odgođeni kada simptomi počnu nakon više od 6 mjeseci iza traume. Pokazalo se da odgođeni PTSP u praksi uopće nije rijedak (Sirovatka, 2019).
4. Simptomi
Da bi se, prema već spomenutom DSM-V priručniku dijagnosticirao PTSP, osoba je trebala biti izložena traumatskom događaju u kojem je postojala opasnost od ozbiljnog ozljeđivanja ili smrti te prijetnja tuđem ili osobnom tjelesnom integritetu. Također, da je osoba tijekom toga događaja osjetila intenzivan strah, užas i bespomoćnost.
Prva skupina simptoma se odnosi na ponovno proživljavanje traumatskog iskustva. Kod osobe uključuje jedan ili više sljedećih simptoma:
- ponavljajuća sjećanja na traumatski događaj koja se odnose na slike, opažanja ili misli
- ponavljanje snova o događaju koji su uznemirujućeg sadržaja
- osjećaj ponavljanja traumatskog događaja koji uključuje halucinacije, iluzije ili „flashback“ epizode kada je osoba u budnom stanju
- psihološki distres snažnog intenziteta ili psihološki odgovor kada je osoba izložena unutarnjem ili vanjskom podražaju koji simbolizira ili je podsjeća na neki aspekt traumatskog događaja
Druga skupina simptoma odnosi se na izbjegavanje stimulusa koji su povezani s traumatskim događajem te na nemogućnost izražavanja osjećaja.
Obuhvaća simptome kao što su:
- nastojanje izbjegavanja misli, razgovora ili osjećaja koji su povezani s traumom
- nastojanje izbjegavanja mjesta, radnje ili osoba koji podsjećaju na traumu
- nesposobnost prisjećanja važnijih dijelova traume
- veći gubitak interesa za sudjelovanje u nekim aktivnostima
- osjećaj otuđenosti ili odvojenosti od drugih ljudi
- nemogućnost izražavanja osjećaja
- osjećaj besperspektivnosti
Treća skupina obuhvaća simptome pojačane pobuđenosti kao što su:
- teškoće usnivanja
- iritabilnost ili osjećaj gnjeva bez razloga
- teškoće koncentracije
- reakcije iznenađenja koje su pretjerane
Simptomi uključuju i negativne promjene mišljenja. Da bi se dijagnosticirao PTSP svi ti simptomi trebaju trajati dulje od mjesec dana. Također, bitan kriterij je i da oni dovode do znantnijih poremećaja u funkcioniranju osobe, bilo socijalnom, radnom ili nekom drugom (Sirovatka, 2015).
5. Epidemiologija
Epidemiološki podaci o PTSP-u razlikuju se ovisno o istraživanju jer u njima postoje različite metodike.
Prevalencija se odnosi na broj svih slučajeva nekih bolesti kod određenog stanovništva u nekom određenom periodu. Najčešće se označava postotkom ili stopom. Primjerice, ako kažemo da je prevalencija dijabetesa kod ljudi dobi u rasponu od 18 do 65 godina u RH 6,1%, to znači da od svih ljudi koji u RH spadaju u tu dobnu skupinu njih 6,1%, odnosno 6 na 100, ima dijabetes.
Prema DSM-u IV, prevalencija PTSP-a u općoj populaciji je od 1 do 14%. No, prevalencija PTSP-a za rizične skupine (kao što su vojni veterani ili žrtve kriminalnog nasilja) je od 3 do 58%. Od svih rizičnih skupina najviše su proučavani ratni zarobljenici i vojni veterani. Tako je prevalencija PTSP-a za veterane iz vijetnamskog rata iznosila 15,2%, dok je za veteranke istog rata iznosila 8,5%.
Prema nekim našim istraživanjima, pokazalo se da je učestalost PTSP-a u pojedinim prognaničkim i izbjegličkim kampovima iznosila od 30 do 40%, a kod razmijenjenih zarobljenika oko 55%. Generalno je prevalencija PTSP-a viša u žena, no kod muškaraca se češće javlja ratni PTSP. Pokazalo se i da se PTSP javlja češće kod višestruko traumatiziranih osoba te da određene vrste trauma češće dovode do pojave PTSP-a (primjerice, silovanje češće od gubitka voljene osobe dovodi do PTSP-a) (Glavaš, 2017). Kod hrvatskih veterana zabilježeno je postojanje PTSP-a u oko 16% veterana, dok je za 25% utvrđeno da su imali parcijalni PTSP (Komar, 2001).
6. Rizični čimbenici
Kako bi se razvio PTSP, potreban je traumatski događaj, no postoje čimbenici koji doprinose njegovom nastajanju, kao i oni koji štite od razvoja PTSP-a. Jedna od podjela rizičnih čimbenika je na pretraumatske, peritraumatske i posttraumatske.
Pretraumatski čimbenici (prije traume) su: spol, niži stupanj obrazovanja i niži socioekonomski status, raniji psihički poremećaj, etničke manjine, psihički poremećaji u obitelji, način suočavanja sa stresnim događajima, lošije intelektualno funkcioniranje, traumatsko iskustvo od ranije, trauma iz djetinjstva.
Peritraumatski čimbenici (koji se odnose na vrijeme odvijanja traumatskog događaja) su: viđenje prijetnje za vlastiti život, teže ozljede, krivnja, izloženost smrti, doživljaj da je izgubljena kontrola nad događajima oko sebe ili nad sobom, intenzitet traume.
Posttraumatski čimbenici (nakon traume) su: korištenje sredstava ovisnosti, nedostatak socijalne potpore, drugi životni stresor koji se javi nakon traume (Šincek, 2017).
7. Zaštitni čimbenici
Zaštitne čimbenike može se nazvati i otpornošću. Otpornost se odnosi na sposobnost uspješnog suočavanja i prilagođavanja unatoč izazovnim i prijetećim situacijama (Agaibi i Wilson, 2005). Razvoju PTSP-a su manje podložne osobe koje imaju unutarnji lokus kontrole u odnosu na osobe vanjskog lokusa kontrole. Unutarnji lokus kontrole odnosi se na to da osoba ima uvjerenje da ono što joj se događa ovisi o njenom vlastitom ponašanju te da je pod kontrolom njenih postupaka. No, osobe s vanjskim lokusom kontrole smatraju da su događaji uvjetovani drugim ljudima, sudbinom, srećom i slično. Pokazalo 7čimbenika su optimizam, pozitivno doživljavanje sebe, pronalaženje životnog smisla, spremnost na razgovor o traumatskom iskustvu, pomagačko ponašanje, povjerenje i slično (Šincek, 2017).
8. Liječenje
Pri liječenju PTSP-a potrebno je educirati pacijenta o poremećaju i načinu liječenja. U liječenju se koriste lijekovi, psihoterapija ili oboje. Metode liječenja se prilagođavaju svakom pacijentu ponaosob. Religioznim pacijentima, duhovnost i vjera mogu imati zaštitnu i poticajnu ulogu (Svalina, 2015). U terapiju je važno uključiti i članove obitelji, kao i provođenje psihosocijalne rehabilitacije (Arbanas, 2013).
Zaključno, važno je naglasiti da je PTSP normalna reakcija na nenormalan događaj. Šutnjom se ne pomaže sebi ni obitelji. Stoga je u slučaju potrebe potrebno potražiti stručnu pomoć.
Ana Lucić, mag. psych.
Literatura:
· Agaibi, C. E. i Wilson, J. P. (2005). Trauma, PTSD, and resilience: A review of the literature. Trauma, Violence, & Abuse, 6(3), 195-21.
· Arbanas, G. (2013). Metabolički sindrom u osoba s posttraumatskim stresnim poremećajem [Metabolic syndrome in subjects with posttraumatic stress disorder] (Doctoral dissertation, Sveučilište u Zagrebu).
· Čuržik, D. (2019). Faktori rizika i kroničnog tijeka posttraumatskog stresnog poremećaja: pregled suvremenih spoznaja. Socijalna psihijatrija, 47(1), 51-85.
· Glavaš, V. (2017). Posttraumatski stresni poremećaj (Doctoral dissertation, Josip Juraj Strossmayer University of Osijek. Catholic Faculty of Theology. Department of Practical Teology. Chair of Pastoral theology.).
· Komar, Z. (2001). Post-Traumatic Stress Disorder in Croatian War Veterans; Incidence and Psychosocial Features. In 36th International Applied Military Psychology Symposium, Split, Croatia, 2000.
· Kozarić-Kovačić, D. i Kocijan-Hercigonja D. (2001). Assessment of post-traumatic disorder and comorbidity. Military Medicine, 166, 677-680.
· Sirovatka, A. (2015). Biopsihosocijalni model posttraumatskog stresnog poremećaja (Doctoral dissertation, University of Zagreb. School of Medicine. Chair of Psychiatry and Psychological Medicine.).
· Svalina, A. M. (2015). Posttraumatski stresni poremećaj (Doctoral dissertation, University of Zagreb. School of Medicine. Chair of Psychiatry and Psychological Medicine.).
· Šincek, S. (2017). Posttraumatski stresni poremećaj kod hrvatskih branitelja (Doctoral dissertation, University of Zagreb. School of Medicine. Chair of Medical Sociology and Health Economics.).
