UHRV Kninska Bojna 29.07.2021 - 21:57
Samoubojstvo i prevencija
Analiza istraživanja učestalosti pokušaja samoubojstva i broj izvršenih samoubojstava pokazuje da je suicidalnost ozbiljan problem suvremenog življenja, posebno u zemljama s visokom stopom urbanizacije i industrijalizacije. Postoje brojne definicije samoubojstva koje naglašavaju medicinski, psihijatrijski, psihološki ili sociološki aspekt, ali jedinstvene, znanstveno utemeljene definicije nema. Jednu od najpoznatijih definicija dao je Durkheim (1987), prema kojem je samoubojstvo svaki slučaj smrti koji je direktni ili indirektni čin pozitivnog ili negativnog akta žrtve prema sebi.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) svakih četrdeset sekundi netko u svijetu počini samoubojstvo, a svake tri sekunde netko pokuša. Svjetska istraživanja upućuju na to da se tri do četiri puta više ubijaju muškarci nego žene, te da je stopa suicida povezana sa sve starijom životnom dobi. Međutim, u pojedinim zemljama događaju se promjene pa je ustanovljen sve veći porast stope suicida kod mlađe populacije. Suicid je također najčešći kod umirovljenika, nezaposlenih, samaca, udovaca i rastavljenih, a sve ga više ima i u homoseksualnoj populaciji. Ipak, u znanstvenoj se zajednici već odavna diskutira o tome kako su statistički podaci o suicidima jednim dijelom upitni jer se o značajnom broju suicida uopće i ne zna te nisu službeno registrirani budući da je ponekad teško odrediti je li smrt bila slučajna ili namjerna.
U Hrvatskoj su, prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo prosječna stopa suicida iznosi 34,6 za muškarce i 11,7 za žene (na 100 000 stanovnika) što Hrvatsku stavlja otprilike na sredinu liste europskih zemalja. Također, stope počinjenih samoubojstava kod oba spola značajno rastu te se u dobi od 65 i više godina bilježe najviše stope. Kod mladih osoba od 15 do 24 godine, samoubojstvo je treći od najčešćih uzroka smrti, a šesti kod djece od 5 do 14 godina. U kontinentalnom dijelu Hrvatske stope suicida nešto su više u odnosu na primorski dio Hrvatske. Ovi rezultati djelomično se objašnjavaju razlikama u temperamentu, pri čemu ''južnjaci'' probleme proživljavaju bučnije i ekstrovertiranije od ''sjevernjaka'' kojima stanovita introvertiranost i distanciranost pogoduju suicidalnom ponašanju. Slični nalazi utvrđeni su i na globalnoj europskoj razini, gdje najvišu stopu samoubojstava (broj počinjenih na 100 000 stanovnika) danas imaju Litva (81), Rusija (74), Latvija (71), Mađarska i Bjelorusija (55), a najnižu stopu suicida imaju mediteranske zemlje Grčka (6), Malta (7) i Italija (10).
U pradavnim vremenima suicid je bio način kako pomoći grupi da preživi, odnosno da sačuva hranu. Primjerice, kod Eskima su samoubojstvo, u vidu žrtvovanja, vršili stari i nemoćni kada bi ponestalo hrane za čitav narod. U nekim primitivnim plemenima samoubojstvo je gotovo nepoznat čin, dok je u drugima ono postalo ili društvena norma korištena u rješavanju pojedinih problema ili čak religiozni čin. Slično se događalo kod drevnih naroda (primjerice Vizigota i Tračana) koji su učestala samoubojstva staraca shvaćali kao pravo na dostojanstvenu smrt prije nego što postanu nemoćni i nepokretni. Tako kod Gala sluga nije smio nadživjeti gospodara, a u Indiji su žene nakon muževe smrti bile spaljivane s muževim tijelom. U staroj Grčkoj i Rimu suicid je bio tabu tema, a najčešće se opravdavao očuvanjem osobnog dostojanstva i izbjegavanjem boli i tuge. U ranom srednjem vijeku crkveni su oci na početku oklijevali u osudi suicida, zato što se ranokršćanski tekstovi nisu eksplicitno izjašnjavali o tom ljudskom problemu. Tek kasnije, oko 9. i 10. stoljeća Crkva je znatno pooštrila mjere protiv samoubojica te su suicid izjednačili s homocidom smatrajući ga najstrašnijim grešnim činom. U srednjem vijeku, tzv. mračnom dobu Crkve, suicid se smatrao vražjim činom i pitanjem čistoga vjerskog morala. Tek se od 19. stoljeća osoba koja počini suicid počela smatrati žrtvom moždane fiziologije, nesretnih događaja u životu ili siromaštva, te se ubrzo suicidima počela baviti sudska medicina, a kasnije i psihijatrija.
Glavni način počinjenja samoubojstva razlikuje se od zemlje do zemlje, uglavnom zbog razlika u dostupnosti sredstava. Najčešći načini u većini zemalja su vješanje, uporaba vatrenog oružja, utapanje, inhalacija ispušnih plinova, skok s visine predoziranje ljekovima, trovanje pesticidima, itd. U SAD-u najviše muškaraca se ubije vatrenim oružjem, dok je u Hrvatskoj vješanje na prvom mjestu. Žene su sklonije trovanju, skoku s visine, bacanju u rijeku ili pod vlak. Većina samoubojstvo učini u vlastitom domu (65-80%), iako muškarci pokazuju veću sklonost od žena da to učine drugdje: u šumi, na polju ili na radnom mjestu. Nadalje, najviše samoubojstava ima u travnju i svibnju, te u vrijeme blagdana.
Mnogima je još uvijek neugodno razgovarati o temi samoubojstva, no upravo šutnja, mitovi i pogrešna uvjerenja doprinose svakodnevnom porastu učestalosti tragičnih priča. Prema Schleifer (2008) ovo su neki od najčešćih mitova koja mogu dovesti do tragičnih ishoda posebno kod tinejdžerske populacije:
o Mladi ljudi koji pričaju o samoubojstvu ostaju samo na riječima;
Osam do deset žrtava samoubojstva reklo je nekome da si namjerava oduzeti život, stoga kada osoba kaže da si namjerava oduzeti život treba je shvatiti ozbiljno i što prije pružiti pomoć.
o Samoubojstva se obično događaju bez upozorenja;
Mladi ljudi koji razmišljaju o samoubojstvu, uglavnom se nekome povjere, no ako to i ne kažu izravno, moguće je da će dati neke naznake. Tako primjerice osoba može početi dijeliti svoje stvari do kojih mu je stalo, može se početi upuštati u brojne nepotrebne rizike i slično.
o Ako netko zaista želi počiniti samoubojstvo, nitko ga od toga ne može odgovoriti;
Osobe koje razmišljaju o tome da počine samoubojstvo obično ne žele zaista umrijeti. Često im je potreban netko tko će im pružiti razumijevanje i pokazati da mu je stalo, stoga nikako ne treba dizati ruke od tinejdžera ili bilo koje druge osoba koja razmišlja o samoubojstvu.
o Osoba za koju se čini da se oporavlja nakon pokušaja samoubojstva više nikad to neće pokušati;
Ljudi koji su prije pokušali samoubojstvo u opasnosti su da pokušaju ponovo, stoga osobama nakon takvog čina treba pružiti puno brige i podrške.
o Razgovor o samoubojstvu sa osobom koja je nesretna može potaći opasne ideje. Moguće je da se nakon takvog razgovora pokuša ubiti;
Ako osoba razmišlja o samoubojstvu, s njome bi svakako trebalo porazgovarati, a ne izbjegavati razgovor misleći da ćemo joj time staviti neke neprimjerene zamisli u glavu. Ljudi koji razmišljaju o samoubojstvu često misle da drugi ne znaju i da im nije stalo do toga kako se oni osjećaju, stoga im je potrebno ukazati suprotno, odnosno da su oni važni. Iako razgovor sa depresivnom osobom koja razmišlja o samoubojstvu može biti veoma težak, od njega ne treba posustati.
o Samoubojstvo je nasljedno. Ako je netko u vašoj obitelji počinio samoubojstvo, vjerojatno ćete i vi biti tome skloni;
Ako netko u obitelji počini samoubojstvo, kod ostalih članova vrlo vjerojatno će se javiti osjećaj nemoći i depresije, no to ne znači da će si osoba poželjeti oduzeti život. Samoubojstvo nije nasljedna osobina koja se prenosi s jedne generacije na drugu, već je ono stvar izbora do kojeg dolazi kada ljudi odluče nešto učiniti vođeni osjećajima očaja i beznađa.
Pristupi u objašnjavanju suicidalnosti
Korijeni proučavanja samoubojstva obuhvaćaju i konstituiraju mnoge toerijske pristupe suicidalnosti, a zbog njegove složenosti, fenomen samoubojstva, potrebno je analizirati iz multidisciplinarne perspektive. Filozofski aspekti suicida i stajališta prema tom fenomenu kretala su se od neprihvaćanja i nerazumijevanja tog čina pa sve do samoubojstva kao izraza najsvetijeg principa življenja, u smislu održavanja čovjekove slobode i dostojanstva. Sociolozi su samoubojstvo stavljali u kontekst specifičnosti društvene situacije, odnosa među grupama te odnosa pojedinca i grupe, a često su ga opisivali kao devijaciju i bolest civilizacije. Iako su mnogi sociolozi s početka 20. stoljeća smatrali da ekonomska nesigurnost ne potiče suicide, danas se u okviru recesije i posttranzicije sve više otvara pitanje sociološko-ekonomskog tumačenja suicida. Prema antropološko-kulturološko gledištu, izbor načina i okončanja života pojedinca određen je normama sredine kojoj pojedinac pripada, pa se značenje samoubojstva razlikuje se od kulture do kulture. Biologijska istraživanja usmjerena su primarno na disfunkcije središnjeg serotoninergičkog sustava, koja se povezuju sa suicidalnim ponašanjem. Tako je zapaženo da je kod osoba koje su pokušale samoubojstvo ili onih koje su ga počinile prisutna niža razina serotonina, kemijske supstance u mozgu povezane s depresijom, koja u konačnici može izazvati samoubojstvo. Također, uočeno je da stopa samoubojstava kod žena varira tijekom menstrualnog ciklusa, što znači da količina estrogena utječe na suicidalno ponašanje. Što se tiče utjecaja androgena, uočena je veća razina testosterona kod muškaraca koji su više puta pokušavali samoubojstvo u odnosu na one koji su ga počinili iznenada. Psihodinamsko gledište temelji se na Freudovoj teoriji gdje razlikujemo dvije hipoteze o samoubojstvu. Prema prvoj, samoubojstvo je napad na voljenu osobu s kojom se pojedinac poistovjetio, a koju je izgubio, te je ono stoga nesvjesno ubojstvo voljene osobe. Druga hipoteza temelji se na stajalištu da životom upravljaju dva instinkta - Erosili instinkt života i Thanatos ili instinkt smrti, koji su u međusobnom sukobu. Ako se dogodi da instinkt smrti svlada instinkt života, osoba počini samoubojstvo. Psihološkim pristupom suicidu naglašavao se kontekst negativnih misaonih obrazaca, kognitivnog restrukturiranja, ispravljanja logičkih pogrešaka u mišljenju kao i promjene u ponašanju. Novija istraživanja uzroka samoubojstava u obzir uzimaju i situacijske aspekte koji dovode do određenih poremećaja kod osoba sklonih samoubojstvu, tako samoubojstvo može biti posljedica lošeg socijalizacijskog procesa kod pojedinca jer je mnogo osoba sklonih suicidalnom ponašanju nezaposlena, ima problema s alkoholizmom i slično. Istraživanja su također pokazala da određene traume iz djetinjstva primjerice razvod, smrt ili odlazak jednog ili oba roditelja mogu biti uzročnici samoubojstva u zrelijoj dobi.
Statistički podaci pokazuju kako se suicid u 90% slučajeva događa kod pojedinaca koji zadovoljavaju neke dijagnostičke kriterije za neki od psihijatrijskih poremećaja te jer je taj poremećaj uglavnom neliječen. Najvažnijim rizičnim faktorom smatra se neprepoznata i neliječena velika depresivna epizoda. Mnoga druga istraživanja pokazala su da se suicid najčešće pojavljuje kod velikog depresivnog poremećaja, bipolarnog afektivnog poremećaja te alkoholizma i to u 10% do 18% slučajeva, zatim kod shizofrenije (5% do 8%) te kod poremećaja ličnosti. U najnovijim studijama dokazano je da postoji rizik od suicida i kod osoba s anksioznim poremećajima, poremećajima prehrane te PTSP-om.
Prema DSM-IV poremećaje raspoloženja dijelimo u depresivne i bipolarne poremećaje, poremećaje raspoloženja zbog zdravstvenog stanja i poremećaji raspoloženja prouzročeni psihoaktivnim tvarima. Kod depresivnih poremećaja kao dijagnostički kriterij navode se česta razmišljanja o smrti, samoubilačke ideje ili pokušaji suicida. Najteža posljedica depresivnog poremećaja jest upravo pokušaj ili počinjenje suicida. Osoba kojoj je dijagnosticiran ovaj poremećaj može imati samo razmišljanja i uvjerenja da je drugima bolje bez nje, a oni koji imaju izraženije fantazije o tome mogu se pripremati na suicidalni čin, planirati vrijeme i mjesto i nabavljati oružje kojim će to počiniti. Većina rizičnih faktora za počinjenje suicida kod osoba s poremećajem raspoloženja vezana je za simptome bolesti i specifične situacije kao što su prijašnji suicidalni pokušaji, osjećaj bespomoćnosti, krivnje, besmisla života, nesanica, gubitak apetita i težine, zloćudna bolest. Potom, za osobine ličnosti kao što je agresivnost-impulzivnost združena s pesimističkim pogledom na svijet i osjećajem bespomoćnosti ili združena s nekim karakteristikama tjelesnih bolesti. Nadalje, anksioznost, manjak ili pad samopouzdanja i iritabilnost temperamenta. I na kraju za specifičnosti obiteljske anamneze u koje spadaju prethodni pokušaji ili suicidi u obitelji, smrt bližnjih, rastava, neki oblici trauma, kaotični odnosi u obitelji, nezaposlenost itd. Specifična skupina kojoj prijeti rizik od suicida su melankolični depresivci koji imaju nisko samopouzdanje, jak osjećaj krivnje i samooptuživanja, gubitak životne radosti te poremećaj sna. Najosjetljivija skupina su adolescenti i stariji ljudi. Protektivni faktori koji umanjuju mogućnost za suicid su obiteljska i socijalna potpora, period trudnoće i postpartalni period, više djece u obitelji, jaka religiozna uvjerenja te briga za zdravlje.
Svi psihotični poremećaji navedeni u DSM-IV u svom nazivu imaju riječ ''psihotičan''. Najuža definicija psihotičnosti veže se uz sumanutost i halucinacije bez uvida u njihovu patološku prirodu, a najšira bi uključivala smeteni govor, upadljivo oštećenje prosudbe realnosti i granica ega, smeteno ili katatono ponašanje te halucinacije za koje osoba shvaća da su halucinacijski doživljaji. Ako je suicid počinjen na drastičan, groteskan, bizaran ili grub način koji kod većine ljudi izaziva strah, zgražanje i užas, onda se takvo samoubojstvo može smatrati psihotičnim. Kada govorimo o suicidalnom riziku kod psihotičnih pojedinaca, najčešće je riječ o shizofreniji. Takvi suicidi su praćeni dubokim afektivnim kaosom, kao i prisilnim impulsima, halucinacijama koje imaju prisilni karakter i koje shizofreni bolesnik sluša i izvršava. U jednoj metaanalitičkoj studiji Keitha Hawtona i suradnika iz Centra za istraživanje suicida u Oxfordu (2005) utvrđeni su rizični faktori za suicid. U okviru sociodemografskih čimbenika rizik od suicida viši je za muškarce bijele rase. U okviru personalnih i obiteljskih faktora viši rizik imaju shizofreni bolesnici s višom naobrazbom i višim kvocijentom inteligencije. Također, oni koji žive sami, bez potpore drugih i bez obitelji. Rizik suicida povezan je i s iskustvom gubitka, najčešće smrti bliske osobe.
U studiji Darka Marčinka iz 2007.g. utvrđeno je pet najčešćih oblika suicida:
1. Psihotična suicidalnost (posljedica sumanutosti i halucinacija)
2. Depresivna suicidalnost (osjećaj beznadnosti)
3. Dezorganizirana suicidalnost (povezana s dezorganizacijom psihičkih funkcija)
4. Alijenacijska suicidalnost (posljedica nedostatne socijalne potpore)
5. Reaktivna suicidalnost (potaknuta stresorima u obitelji i okolini)
Sve poremećaje ličnosti možemo definirati kao dugotrajni model unutarnjeg razmišljanja, doživljavanja i ponašanja koji izrazito odstupa od očekivanog s obzirom na kulturalnu pripadnost osobe. Najčešće počinju u adolescenciji i ranoj odrasloj dobi. Od svih poremećaja najviši rizik od suicida imaju granični i antisocijalni poremećaj jer oba karakteriziraju impulzivno ponašanje te nestabilnost u samoregulaciji emocija. Osobe s graničnim poremećajem ličnosti tijekom života imaju više neuspjelih pokušaja suicida, kao i dugotrajna neuspješna liječenja. Osim samoubojstvu, često pribjegavaju i samoozljeđujućem ponašanju koje nema suicidalne namjere ali može ugroziti njihov život. Uz poremećaje ličnosti javljaju se i poremećaji raspoloženja te ovisnosti o alkoholu i drogama. Združeni čine visok rizik od suicidalnog ponašanja te je vrlo važno na vrijeme prepoznati i razlikovati je li riječ o suicidalnosti zbog depresije ili nekog deficita kod poremećaja ličnosti.
Anksiozni poremećaji spadaju u skupinu najučestalijih psihijatrijskih poremećaja. Tu spadaju poremećaji kao što su razne fobije, opsesivno-kompulzivni poremećaj, posttraumatski poremećaj, panični poremećaj i tako dalje. Istraživanja su pokazala da su suicidalne ideje najčešće kod osoba s opsesivno-kompulzivnim poremećajem, a suicidalni pokušaji kod onih s paničnim i opsesivno-kompulzivnim poremećajem. Uz ova dva, sve se više uz suicidalnost povezuje i PTSP. Pronađeno je kako osobe s PTSP-om imaju 14,9 puta veću vjerojatnost za pokušaj suicida nego osobe bez PTSP-a. Brojni istraživači su se bavili ovom temom i rezultati su pokazali kako su veterani koji imaju više ranjavanja i hospitaliziranja imaju i veći rizik od suicida. Dokazalo se da su tzv. krivnja preživjelog i anksioznost najodgovorniji za visok rizik od suicidalnosti. Što se neveteranske populacije tiče, zlostavljanje u obitelji može uzrokovati razvoj suicidalnosti.
Poremećaje u prehrani karakteriziraju teške smetnje u prehrambenim navikama i ponašanju, dva najčešća oblika su anoreksija nervoza i bulimija nervoza. Povezanost suicidalnosti s ovim poremećajima nije toliko istraživana, ali je utvrđeno kako je kod anoreksije više pokušaja suicida nego kod bulimije. Osobe koje imaju poremećaj prehrane i autodestruktivne tendencije ne prihvaćaju sebe i vlastiti život onakvim kakav jest. Problem je što se ovi poremećaju javljaju u komorbiditetu, posebice s poremećajem raspoloženja, ovisnošću i poremećajima ličnosti.
U suicidološkoj literaturi je opće poznato kako su ovisnosti i suicid usko povezani, a upotreba droga i alkohola zauzima važno mjesto. Stopa samoubojstava u alkoholičara iznosi od 15% do 18% a kod ovisnika o drogama od 3% do 35%. Povezanost zlouporabe alkohola i droge može se promatrati putem psiholoških faktora rizika (impulzivnost, agresivnost, negativni afekti i kognitivne konstrikcije), putem sociodemografskih faktora rizika (spol, dob, zaposlenje…) te bioloških (genetska dispozicija). Bitne karakteristike suicidalnosti kod alkoholičara su impulzivnost, agresivnost i negativni afekt, dok su kod ovisnika o drogama neke rane traume (tjelesno, psihičko ili emocionalno zlostavljanje), izražen neuroticizam i introverzija. Što se tiče sociodemografskih varijabli, muškarci više podliježu ovisnosti i često je to posljedica toga što potječu iz obitelji u kojima postoji povijest alkoholizma.
Zbog porasta broja počinjenih suicida, pitanje prevencije suicida je na visokom mjestu prioriteta u javnom zdravstvu. Postoje tri razine prevencije. Primarna prevencija uključuje aktivnosti kojima je cilj spriječiti i smanjiti pojavnost suicida. Provode je stručnjaci različitih profila, a usmjerena je na društvenu zajednicu s ciljem da preduhitri, otkloni uzroke i motive te onemogući pojavu suicida. Sekundarna prevencija uključuje aktivnosti usmjerene na ranu i učinkovitu dijagnostiku i rješavanje problema. Takvom vrstom prevencije obuhvaćene su osobe koje su već suicidalno ugrožene, iskazuju suicidalne misli i tendencije. Provodi se u specijaliziranim ustanovama ukojima rade specijalizirani i educirani profesionalci. Tercijarna prevencija obuhvaća mjere nakon pokušaja samoubojstva, u smislu stručnog praćenje osobe pod rizikom, s ciljem poboljšavanja psihičkog stanja te uklanjanja povoda i motiva koji su prouzročili prethodni pokušaj.
Rihmer i suradnici ističu dvije strategije za prevenciju suicida:
1. Strategije usmjerene prema bolesniku
a) Uklanjanje akutne suicidalne opasnosti kroz hospitalizaciju, sedacije, krizne intervencije)
b) Poboljšanje dijagnoze i liječenja psihijatrijskih poremećaja kroz edukaciju zdravstvenih djelatnika, bolesnika i obitelji te kroz adekvatno akutno i profilaktičko liječenje (psihoterapija)
c) Praćenje nakon otpusta osobe koje imaju visok rizik suicidalnosti
d) Krizni telefoni
2. Strategije usmjerene prema javnosti (važnost edukacije putem medija)
a) Smanjenje negativnih stavova prema suicidu
b) Edukacija javnosti o simptomima i terapijskim mogućnostima kod raznih poremećaja te edukacija o čimbenicima rizika za suicid
c) Druge terapijske mogućnosti
Educiranje opće populacije je od velike važnosti jer za posljedicu ima poboljšanje prepoznavanja suicidalnih rizika i ponašanja, razumijevanje duševnih poremećaja te smanjenje stigmatizacije psihijatrijskih bolesnika i suicida. Postoje tri oblika edukacije kao prevencije. Univerzalna prevencija se odnosi na strategije za cijelu populaciju bez prethodnog pregleda suicidalnog rizika. Čest je način edukacija liječnika primarne zdravstvene zaštite. Jedna takva edukacija podrazumijeva obuku o simptomima, etiologiji, biološkim osnovama depresije i patogenezi. Kao rezultat takvih edukacija u područjima u kojima su one provedene, značajno se smanjio broj bolesnika i smanjila se stopa suicida. Selektivna prevencija se oslanja na osobe pod suicidalnim rizikom poput nezaposlenih, osoba u kritičnoj životnoj dobi, rastavljenih dok indicirana prevencija obuhvaća osobe koji pokazuju suicidalne simptome i najčešće su to neki psihijatrijski bolesnici. Da bi prevencija bila što uspješnija poželjno je da se sva tri oblika edukacije i prevencije rabe zajedno. Danas su najsnažnije ''oružje'' manipulacije javnosti upravo mediji te su stoga oni i moćno sredstvo putem kojeg je moguće educirati javnosti. Cilj edukacije i prevencije je smanjiti broj suicida, obrazovati javnost i štiti ju od štetnih utjecaja.
Živimo u vremenu kada mediji i Internet imaju veliki utjecaj na naše živote. Budući da su moćno sredstvo današnjice mogu pomoći u prevenciji suicidalnog ponašanja. Svjedoci smo brojnih slučajeva kada su pojedinci imitirali samoubojstva o kojima su čitali u novinama, knjigama ili pjesmama. Fenomen imitacijskih mehanizama suicidalnog ponašanja ili Wertherov fenomen dobio je naziv po liku iz Goetheove novele ''Patnje mladog Werthera''. Glavni lik je počinio samoubojstvo potaknut nesretnom ljubavi. Nakon što je knjiga objavljena porastao je broj suicida počinjenih iz istog razloga. Jedan od primjera Wertherovog efekta je i ubojstvo rock zvijezde Curta Cobbaina koje je potaknulo niz suicidalnih i parasuicidalnih ponašanja mlađe populacije u SAD-u. S obzirom na to, vrlo je važno kako mediji prikazuju i na koji način izvješćuju o samoubojstvima. Postoji nekoliko pravila o tome kako bi bilo poželjno izvještavati. Prije svega statističke podatke treba tumačiti pažljivi i iskreno, koristiti se autentičnim i pouzdanim informacijama te pažljivo postupati sa spontanim komentarima. Treba odoljeti izvještavanju o suicidu kao o ''razumljivom odgovoru na društvene i kulturalne promjene ili degradacije''. Osim izvještaja o samom činu suicida, reporter treba izvijestiti i o mentalnom stanju te osobe, izbjegavati pretjerivanje i fotografije umrlog. Svakako je korisno i naglasiti mnogobrojne čimbenike koji utječu na razvoj suicidalnog ponašanja. Samoubojstvo nikada ne prikazivati kao uspješno djelo, već kao počinjeno djelo i kao veliku tragediju. Važno je isticati i davati informacije o drugačijim rješenjima, o oblicima pomoći u zajednici te o mnogim zaštitnim faktorima.
Prema definiciji Shneidmana, postvencija je prikladan oblik pomoći osobama koje su doživjele samoubojstvo bliske osobi, s ciljem smanjenja razine negativnog stresa. Postvenciju se smatra oblikom prevencije za sljedeće generacije. Aktivni postvencijski model (APM) nudi mogućnost aktivne pomoći osobama koje su pogođene samoubojstvom druge osobe, a namijenjen je i članovima obitelji ali i profesionalcima iz kruga mentalne pomoći. Prednost programa je što osobe koje su izložene samoubojstvu druge osobe, u kratkom vremenu mogu dobiti adekvatnu potporu. Psihološka obdukcija je postupak koji u ovom razdoblju može pomoći dobivanju odgovora na neka važna pitanja u vezi počinjenog samoubojstva, ponašanje osobe prije tog čina i slično. Pri tome je vrlo važno uključiti sve članove obitelji i osobe koje su bliske bolesniku kako bi se prikupilo što više korisnih informacija. Postvencija se smatra jednim oblikom prevencije jer su i osobe koje su izgubile blisku osobu zbog samoubojstva također pod rizikom suicida.
Literatura:
· Ajdačić-Gross, V. (2008) Methods of suicide: international suicide patterns derived from the WHO mortality databas. World Health Organization 86, 9, 726–732
· Hawton, K., Sutton, L., Haw, C., Sinclair, J., Deeks, J.J. (2005). Schizophrenia and suicide: Systematic review of risk factors. British Journal of Psychiatry. 187, 9-20.
· Kapamadžija, B., Šovljanski, M., Biro, M. (1990). Osnove medicinske suicidologije. Beograd-Zagreb: Medicinska knjiga.
· Kovačević, D. (2004) Epidemiologija suicida u Moslavini. Stručni rad. Neuropsihijatrijska bolnica «Dr. Ivan Barbot» Popovača
· Marčinko, D. (2007). Klinički i biologijski pokazatelji suicidalnosti u shizofreniji. Disertacija. Zagreb: Medicinski fakultet
· Marčinko, D. (2011). Suicidologija. Medicinska naklada: Zagreb.
· Mindoljević-Drakulić, A. (2013) Suicid: fenomenologija i psihodinamika. Zagreb: Medicinska naklada
· Paris, J. (2011). Personality disorders and suicidal behaviour. U: R. C. O'Connor, S. Platt, J. Gordon (Ur). International handbook of suicide prevention: Research, policy and practice (str. 109-117). Chichester: Wiley-Blackwell Publiching.
· Poredoš-Lavor, D., Jerković S. i Radišić, N. (2011) Samoubojstva u suvremenom društvu. Polic. Sigur., 2, 230-235
· Rihmer, Z. (2011). Depression and suicidal behaviour. U: R. C. O'Connor, S. Platt, J. Gordon (Ur), International handbook of suicide prevention: Research, policy and practice (str 59-73). Chichester: Wiley-Blackwell Publiching.
· Šakić, M. (2011) Samoubojstvo kao društveni problem: rasprava iz sociološke perspektive. Amalgam, broj 5.
