Otkivanje životonog smisla (2. dio)

 

 

 

 

Frankl navodi da je sloboda sasvim i u potpunosti ljudska. No, čovjek nije oslobođen svih uvjeta koji mu se postavljaju. No, slobodan je zauzeti stav prema njima. Stoga se može predati i podleći tim uvjetima, ali može se i uzdići iznad njih. Frankl tako za sebe navodi da, iako je profesor iz dva područja, također je preživio četiri koncentracijska logora te svjedoči o neočekivano velikoj hrabrosti i ljudskoj sposobnosti ustrajnosti i u najtežim uvjetima. Navodi da sloboda uključuje i čovjekovu sposobnost da se odvoji sam od sebe. Navodi i slučaj jednojajčanih blizanaca od kojih je jedan brat postao vješti kriminalac, a drugi brat vješti kriminolog. Njihova vještina bi mogla biti stvar naslijeđa. No, izraz stava kojeg su slobodno zauzeli očituje se u tome što je jedan postao kriminolog, a drugi kriminalac. Stoga se može reći da je naslijeđe samo podloga, a iz nje se čovjek izgrađuje.

U logoterapiji se stavlja naglasak i na odgovornost. To se očituje i u sljedećem: “Živi tako kao da sad živiš po drugi put, i kao da si prvi put činio one pogreške koje bi i sada mogao počiniti.” To pravilo potiče osobu da ponajprije promišlja kao da je sadašnjost već prošla, a zatim o tome kako se prošlost može popraviti i izmijeniti. Potrebno je da čovjek bude svjestan vlastite odgovornosti te treba sam izabrati kome, čemu ili za što je odgovoran. Stoga sama osoba treba odlučiti hoće li za izvršenost svoje životne zadaće biti odgovorna pred svojom savjesti, društvom ili pred Bogom.

Frankl navodi da je sloboda samo dio priče jer može dovesti do puke samovolje ukoliko se ne živi u smislu odgovornosti. Stoga Frankl navodi da bi se Kipu Slobode na Istočnoj obali trebao pridružiti i Kip Odgovornosti na Zapadnoj obali.

 

 

 

Prema Franklu, na život bismo trebali gledati kao na zadaću. Potrebno je shvatiti da je zadaća za čije ostvaranje smo odgovorni za svakoga od nas specifično zadaća. Ta zadaća je specifična za svakog čovjeka jer je svaka osoba jedinstvena. Specifična jer i jer se mijenja iz sata u sat, prema neponovljivosti svake situacije. Kada netko misli da ne zna smisao svog života, njegova prva zadaća može biti baš to, pronaći svoju pravu zadaću i prodrijeti do smisla života u njegovoj neponovljivosti i jedinstvenosti. Bitno je da svatko od nas prepozna vlastitu odgovornost za ispunjavanje svojih životnih zadaća. Što više budemo gledali na život kao zadaću, više će nam izgledati da je on ispunjen smislom. Možda je ipak ispravnije »obrnuti« naše pitanje o tome koji je smisao našeg života. Frankl smatra da ne treba čovjek pitati, već je on onaj kojeg život pita. Stoga bi čovjek trebao odgovarati životu i biti odgovoran za njega. Čovjek treba dati konkretne odgovore na konkretna životna pitanja.

 

            Frankl egzistencijskim vakuumom naziva osjećaj besmislenosti koji se često može javiti kod ljudi. Smatra da su razlozi za to ti što, za razliku od životinja, instinkti ljude ne upućuju na to što trebaju činiti, niti to više čini tradicija. Stoga se može dogoditi da osoba više neće znati što ona hoće, već može početi oponašati druge. Egzistencijalni vakuum se odnosi i na to da čovjek život doživljava praznim i bez cilja te ga obuzima dosada. Zapravo, u svom životu ne nalazi smisao. Primjerice, nekom se može dogoditi da kada ode u mirovinu ne zna što će učiniti s viškom vremena koji ima. Slično, nedjeljom, kada je burni tjedan pri kraju i kada osoba ima više vremena za sebe, može se javiti „nedjeljna neuroza“. Ljudi nedjeljom postanu potišteni jer su svjesniji praznine svog života koju preko tjedna prigušuju poslovne obveze. Problemi se očituju kada se egzistencijalni vakuum pokušava ispuniti nečim što osobi pruža zadovoljstvo pa može doći do pretjeranog jedenja, pijenja ili pretjerane okupiranosti poslom. No, poželjan način ispunjavanja egzistencijalnog vakuuma bio bi pronaći smisao.

 

 

Ljudsko dostojanstvo je bezuvjetno stanje te poštovanje koje dugujemo svakom ljudskom biću. Bez obzira na postignuća i karakteristike osobe, svaka osoba zadržava dostojanstvo i nikada ga ne gubi. Bilo da se radi o kriminalcu, bolesnoj osobi ili osobi koja radi nešto što ne bi trebala. Frankl navodi i da je to ono što je osobito ljudsko. Ljudsko dostojanstvo ide kroz sva razdoblja života. Također, naše dostojanstvo je već ostvareno, bez obzira na ono što se dogodi. Nitko nam ga ne može oduzeti. Moglo bi se reći da je to fundamentalni, jedan osnovni dio ljudske prirode, ljudskog bića. Frankl govori i o „sljepoći za dostojanstvo“. Smatra je patologijom našeg vremena gdje ljudi postaju slijepi za vlastito dostojanstvo, kao i dostojanstvo drugih osoba. Tako se na osobu gleda kao na objekt te se na njega ne gleda kao na duhovno biće, već samo kao potencijal koji je koristan za tu osobu. Frankl također navodi da dostojanstvo pripada osobi, da je vrijednost za sebe. Svaki čovjek, bez obzira na zanimanje, ima jednako ljudsko dostojanstvo.

 

 

 

Psihijatrijski credo se odnosi na to da svaka osoba zadržava svoje dostojanstvo, bez obzira na to ima li neka psihofizička oštećenja. Primjeri mogu biti dementne osobe. Takve osobe i dalje treba poštivati jer je to i dalje ista osoba, bez obzira na novostečene nedostatke. Također, sve ono što je takva osoba prije doživjela nije izgubljeno, već ostaje vječno, jer je duhovno. Iako neke osobe mogu imati fizičke ili psihičke nedostatke, s obzirom na to, njihov duhovni dio može slabije doći do izražaja. No, on je i dalje prisutan i daje osobi dostojanstvo. Frankl navodi i primjer psihotičnog pojedinca koji bez obzira na to koliko ona ograničena bila, zadržava slobodu. Naime, psihoza ne može taknuti onu duboku srž čovjekove osobnosti. Iako takva osoba može izgubiti svoju korisnost, zadržava dostojanstvo ljudske osobe.

Čovjek se treba brinuti o svojoj fizičkoj i psihičkoj dimenziji, no dostojanstvo čovjeka ne ovisi o njihovom stanju. Svaka osoba zadržava svoje dostojanstvo, ono je bezuvjetno.

 

 

 

U traženju smisla čovjeka vodi savjest. Za savjest se može reći da je to organ smisla. Ona se može definirati kao sposobnost da osjetimo neponovljivi i jedinstveni smisao koji se nalazi u svakoj situaciji. Možemo reći da je to onaj “tihi glasić” koji nam govori što je ispravno, a što ne.

No, može se reći da se savjest može zabuniti, odnosno dovesti čovjeka u zabludu. Osoba do zadnjih životnih trenutaka ne može sa sigurnošću znati je li ispunila smisao svoga života ili je bila u krivu. To ne znači da nema prave istine, ona je samo jedna, no čovjek ne može sa sigurnošću znati je li ju njegova savjest spoznala. S obzirom na navedeno, možda je savjest nekog drugog ipak bila u pravu, i stoga to čovjeka navodi na poniznost. Samim time čovjek je spreman i na veću toleranciju.

Ovdje možemo upotrijebiti i usporedbu s kompasom. Ako čovjek putuje u krivom smjeru to ne mora biti stoga što se zabunio, već jer mu je tako lakše. No, važno je znati da se često događa da smisao i zadovoljstvo ne mogu ići zajedno te da smisao često zahtijeva žrtve. Što dulje netko ide u pogrešnom smjeru, povratak je teži. Izgovori koje osoba daje, ukazuju na prisutnost savjesti. Čovjek postaje nemiran, pokušava racionalizirati, ne može podnijeti tišinu, pretjerano se okupira poslom. Može se reći da su najveće tragedije češće izazvane kada čovjek koji ima kompas u ruci ide u pogrešnom smjeru, nego li pogrešnim izborom.

 

 

Iako nam se ponekad patnja i umiranje čine kao besmisleni, Frankl iznosi svoje stajalište o navedenom. Smatra da su prolazne samo životne šanse koje nam život nudi, a kada ih iskoristimo, one postaju stvarnost. One su sačuvane u prošlosti i njoj predane te su na taj način osigurane od prolaznosti. Ono što je u prošlosti, ne propada, već je u njoj sačuvano. Stoga prolaznost nije besmislena, ali ona naglašava važnost naše odgovornosti. Naime, stalno radimo izbore između različitih mogućnosti i odlučujemo koju ćemo ostvariti, biramo između dobra i zla i sl. Kada napravimo neki izbor on postaje “trag u pijesku vremena”. Logoterapija daje velik značaj prolaznosti egzistencije, ali time ne otvara prostor pesimizmu, već pristaje uz aktivizam. Primjerice, čovjek koji uviđa početak starenja. Treba li on zavidjeti mlađim ljudima, njihovim životnim prilikama i budućnosti ili nostalgično razmišljati o svojoj mladosti. Vjerojatno neće krenuti u tom smjeru, već će smatrati da umjesto toga ima stvarnost svoje prošlosti. Stvarnost djela koja je ostvario, stvarnost ljubavi pa i stvarnost preživljenih patnji. Iako to možda neće pobuditi zavist kod drugih, on na sve to može biti ponosan.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Za kraj, svakome od Vas koji je pročitao ovaj tekst predlažem jednu čestu logoterapijsku zadaću. Naime, često smo okruženi negativnim informacijama. Često se na njih usmjeravamo te nam one mogu odvratiti pažnju i misli od svega onoga lijepog što nam se dogodilo u jednom danu, od onoga na čemu možemo biti zahvalni i od svega dobrog koje uzimamo zdravo za gotovo. Stoga bi bilo dobro, da na kraju svakoga dana, zapišemo nekoliko pozitivnih stvari koje su se dogodile taj dan. To možemo zapisati u naš dnevnik zahvalnosti/dnevnik dobrog i lijepog. Može obuhvaćati sve lijepo što smo doživjeli (npr. doživljajna vrednota- zalazak sunca), dobro djelo koje smo mi učinili ili koje je netko učinio za nas ili ono na čemu smo zahvalni taj dan. Kada na kraju svakog dana razmislite o tome, sigurna sam da ćete se pozitivno iznenaditi koliko toga dobrog i lijepog ste doživjeli!

 

                                                                                                            Ana Lucić, mag.psych.

 

 

 

 

 

 

·         Frankl, V. E. (1979). Zašto se niste ubili? Uvod u logoterapiju. Zagreb: Oko tri ujutro.

·         Frankl, V. E. (1987). Nečujan vapaj za smislom. Zagreb: Naprijed. 

·         Frankl, V. E. (1990). Liječnik i duša. Temelji logoterapije i egzistencijske analize. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

·         Frankl, V. (2005). On the theory and therapy of mental disorders: An introduction to logotherapy and existential analysis. Routledge.

·         Frankl, V. E (2007). Vremena odluke. Đakovo: Karitativni fond UPT.

·         Frankl, V. E. (2017). Bog kojega nismo svjesni. Zagreb: Oko tri ujutro.

·         Frankl, V. E. (2018). Patnja zbog besmislena života. Psihoterapija za današnje vrijeme. Đakovo: Karitativni fond UPT.

·         Lukas, E. (2016). I tvoja patnja ima smisla. Zagreb: Oko tri ujutro.