Posttraumatski rast

 

Nakon traumatskog događaja kojeg doživi neka osoba najčešće očekujemo pojavu negativnih stanja, kao što je posttraumatski stresni poremećaj. No, i sami smo svjesni da smo nakon nekih težih životnih kriza često mijenjali svoja uvjerenja, prioritete ili životne vrijednosti. Kao da su nas te teže životne situacije kasnije naučile što je bitno u životu te da cijenimo i budemo zahvalni za nešto što smo prije uzimali zdravo za gotovo. Tako se pokazalo da se iza traumatskog iskustva može javiti posttraumatski rast. On se može definirati kao opisivanje iskustva pozitivne promjene iza suočavanja s većom životnom krizom. Može se, primjerice, raditi o žalovanju iza gubitka bliske osobe, oporavljanju iza karcinoma, iskustvu psihotraume ili traumatskoj ozljedi glave. Pokazalo se da se nakon stresnih i traumatskih osjećaja rast javlja češće od poremećaja. Posttraumatski rast se odnosi na promjene u identitetu, ciljevima, ponašanjima i vjerovanjima te može doprinijeti razvoju mudrosti. Posttraumatski rast se ne odnosi na one osobe koje se oporave od trauma i vrate na istu razinu funkcioniranja kao i prije traumatskog događaja. On obuhvaća osobe koje dosegnu višu razinu prilagodbe u odnosu na život prije traume. Također, posttraumatski rast ne znači da je došao kraj simptomima traume, već se radi o usvajanju traume u njenom novom obliku koji u nekim područjima dovodi do poboljšanja psihološkog funkcioniranja pojedinca.

 

Do sada je razvijeno pet kategorija za procjenu rasta.

Prva je više vrednovanje života i izmijenjeni osjećaj za prioritete. Naime, osoba mijenja svoje misli kako bi se lakše suočila s traumom. Na taj način shvaća da je ranjiva i da ne može kontrolirati ili predvidjeti neke događaje. Stoga počinje mijenjati svoje gledanje na život te nekim događajima prestaje davati značenje nakon što se suočila s prolaznošću života. Pozornost se premješta na manje stvari koje su prije viđene kao beznačajne. To dovodi do promjene u prioritetima te se sam život više vrednuje.

Druga kategorija su prisniji i topliji odnosi s drugima. Nakon traumatskog iskustva osoba se suočava s gubitkom ili stresom. To može dovesti do većeg traženja podrške od strane prijatelja i/ili članova obitelji. Samim tim, osoba se s njima može više emocionalno povezati te stvoriti osjećaj bliskosti. Stoga može doći do još većeg prihvaćanja pomoći drugih te boljeg korištenja starih ili stvaranja novih socijalnih mreža.

Treća kategorija je jači osjećaj osobne snage. Osoba može početi percipirati jačanje osobne snage jer je imala mogućnost prepoznati svoje resurse za suočavanje s preprekama i izazovima. Stoga se nakon traume može vidjeti kao sposobnija i jača nego prije nje.

Četvrta kategorija je duhovna promjena i razvitak. Neke osobe se nakon preživljavanja traumatskog iskustva mogu otvoriti prema vjeri ili doživjeti razvoj duhovnosti. Duhovni rast je moguć kod osoba koje nisu bile religiozne, ali i kod onih koje su prethodno to bile. Peta kategorija su nove mogućnosti. Naime, tijekom borbe s teškoćama, osoba može otkriti nove mogućnosti koje joj život pruža. Novi životni put može se stvoriti zbog stvaranja novijeg životnog svjetonazora kojim su se promijenila prijašnja uvjerenja i pretpostavke. Time dolazi i do novih mogućnosti i prilika kojih nije bilo prije traume.

 

Što se tiče odnosa posttraumatskog stresog poremećaja (PTSP-a) i posttraumatskog rasta (PTR), pokazalo se da se radi o neovisnim pojmovima. Odnosno, kod neke osobe oni mogu istovremeno postojati. Pokazalo se da je doživljavanje posttraumatskog rasta povezano s mlađom životnom dobi, religioznosti, višom razinom obrazovanja, životom u braku, internalnim lokusom kontrole, efikasnijom emocionalnom regulacijom.

Nekim istraživanjima se pokazalo da na doživljavanje posttraumatskog rasta može utjecati spol. Odnosno, žene su izvještavale o većim razinama rasta. To je vjerojatno stoga što češće razgovaraju o svojim emocijama te ih češće i izražavaju. Što se tiče prethodno navedenih kategorija, pokazalo se da je najveća razlika između žena i muškaraca u odnosima s drugima te u duhovnim promjenama. Razlog tomu je što žene, kao strategije suočavanja, više koriste potporu bližnjih i religioznost.

Za duhovnost se pokazalo da je važna u prevladavanju trauma onih žena koje su višestruko traumatizirane. Do većeg posttraumatskog rasta dolazi kod religioznijih osoba.

U nekim istraživanjima se pokazalo da posttraumatski rast može biti ovisan o dobi. Tako se pretpostavlja da će više pozitivnih promjena doživjeti mlađe osobe.

Također, na doživljavanje posttraumatskog rasta može utjecati i percepcija događaja. Odnosno, s većim posttraumatskim rastom može biti povezana veća percepcija prijetnje.  Odnosno, oni koji su doživjeli ozbiljnije traume dolaze do većeg stupnja promjene u odnosu na male ili umjerene promjene kod onih osoba koje su doživjele slabije traume. Prema nekim autorima, do najboljih ishoda kod osoba će dovesti događaji koji su srednje razine ozbiljnosti. Odnosno, da bi neka trauma imala utjecaj na nečiji pogled na život, treba biti značajna. No, ako je trauma prevelika, može biti razarajuća te se od nje teško oporaviti. S druge strane, ako se radi o stresu niske razine, to nije dovoljno da kod osobe pokrene promjene u njenom mišljenju, poimanju svijeta i slično. Stoga se čini da stresnost srednje razine dovodi do najvećeg rasta.

 

Teoretski, postoji više modela koji objašnjavaju pojam posttraumatskog rasta.

Prema prvom modelu posttraumatskog rasta, definiralo ga se kao iskustvo promjene koja je pozitivna te se njom čuva osobni identitet tijekom suočavanja sa stresnim događajem. Na posttraumatski rast se ne gleda kao na posljedicu traume, već se promatra kao ishod nastojanja prevladavanja traumatskog iskustva te unutarnje borbe. Prema autorima ovoga modela, ljudi imaju svoj svijet pretpostavki prema kojem oblikuju vjerovanje o dobronamjernosti i smislenosti svijeta te vrijednosti slike o sebi. No, tijekom suočavanja s traumom su te pretpostavke dovedene u pitanje. Kada su te pretpostavke narušene javlja se proces kojeg nazivamo kognitivno restrukturiranje. Kroz taj proces, koji je usmjeren na naše misli, ljudi se uče mijenjati neadekvatne misli onima koje će im pomoći da manje pate.

Osim navedenog modela, na posttraumatski rast se kao na ishod traume gleda u transformacijskom modelu te modelu životne krize i osobnog rasta.

Prema transformacijskom modelu, na stres se ne gleda isključivo kao na negativan, već da može imati i transformacijsku ulogu, odnosno da može dovesti do negativnih ili pozitivnih promjena. Ta njegova uloga može dovesti do tri načina suočavanja, odnosno do povratka na početno stanje (homeostatsko suočavanje), povratka na niže razine funkcioniranja (transformacijsko negativno suočavanje) te postizanje viših razina funkcioniranja (transformacijsko pozitivno suočavanje).

Model životne krize i osobnog rasta obuhvaća obilježja koja dovode do posttraumatskog rasta. Tu spadaju neka osobna obilježja pojedinca kao što su osobni resursi, otpornost, samopouzdanje, motivacija, samoučinkovitost, optimizam, opuštenost, prethodne krize te zdravlje. Zatim obuhvaća okolinske faktore koji se odnose na financijske resurse i podršku. Bitni su i oni faktori koji su povezani sa samim događajem kao što je trajanje i vrijeme traume te ozbiljnost traume. Ukoliko su navedeni faktori usklađeni i pogodni za pojedinca, mogu rezultirati pozitivnim ishodima, prilagođenim strategijama suočavanja te pozitivnom kognitivnom procjenom.

Istraživanjima se pokazalo da je vrijeme javljanja posttraumatskog rasta nakon traumatskih iskustava iz rata od dvije pa sve do četrdeset godina nakon traumatskog iskustva iz rata.

 

 

 

U istraživanju provedenom s veteranima u Velikoj Britaniji, provedeni su intervjui vezani za teme koje su povezane s iskustvima posttraumatskog rasta. Prva ključna tema se odnosila na iskustvo rasta.

Pokazalo se da su neki od njih prihvatili nijanse pozitivnih i negativnih emocija i događaja, odnosno da ih nisu gledali kao “crne ili bijele”. Tako je jedan sudionik, primjerice, rekao: “Mogu logičnije misliti o stvarima i odlukama i kako se s njima nositi, posebice s ljutnom i ansksioznosti. Mogu ih samo racioncalizirati i odjednom shvatim da sam uspio izvući pozitivno iz toga.”

Također, došlo je do uvažavanja vanjskog svijeta. Odnosno, neki od njih su počeli više uživati u “malim stvarima”. U kontekstu doživljene traume, moguće je da se radi o većoj svjesnosti postojanja koja se javila zbog doživljenih iskustava blizine smrti. Jedan od sudionika navodi: “Uistinu cijenim što imam i što sam učinio. Zaista počneš živjeti sporije i više uživati u životu.”

Kod nekih je došlo i do veće povezanosti s drugima, posebice s partnerima i rodbinom: “Sve je u odnosima. Vjerojatno sada imam najbolje odnose ikad. I sve je u tome”

Dolazi i do ponovnog preispitivanja smisla (“Moj smjer se promijenio, više prihvaćam tko sam te sam izabrao svoj put”) kojeg neki pronalaze u pomoganju drugima (“Izvrsno je što nešto što je tramatično, kao što je naša patnja, može pomoći drugim ljudima.”)

Sudionici su izvještavali o posttraumatskom rastu kao o vremenski postepenom procesu, s usponima i padovima: “Ono što te ne ubije, to te ojača... To je točno u puno slučajeva, ali stvar je u tome da se to ne događa preko noći.”

Druga ključna tema odnosila se na razvoj rasta. Tako su mnogi opisali trenutke koji su za njih bili prekretnica. Često se radilo o kriznim, visoko stresnim situacijama (“Bio sam na dnu, mislio sam da neću moći nastaviti.”). Često su nakon toga izvještavali o proaktivnom obvezivanju za promjenom. Odnosno, o preuzimanju odgovornosti za sebe i donošenju pozitivnih promjena (“Moraš to učiniti za sebe. Nitko to neće učiniti umjesto tebe. U tome je ključ.”). Zatim izvještavaju o otvorenosti uma za traženje pomoći, što je dio prethodno navedene odluke o potrebnoj promjeni. “Mislim da je to bilo vrlo, vrlo važno… Shvatiti da trebaš pomoć i zatim je i prihvatiti.”

Također, većina navodi povezivanje s drugima kroz zajednička iskustva povezana s traumom. Korist navedenog može se vidjeti kroz sljedeću izjavu jednog od sudionika: “To je socijalizacija, podrška, kroz povratk tomu timu… To je kao da se vratite obitelji… Jer nakon što si jednom bio u vojsci, ti si član te obitelji…” Navode i važnost dobro informirane mreže podrške. Najčešće se radi o partnerima, ali važno je naglasiti da nije bila važna samo prisutnost podrške, već i znanje o veteranskim traumama i posttraumatskim iskustvima. “Nisam sve to sam uspio… Imao sam djevojku koja mi je bila potpora. Imao sam svoje prijatelje…” Naposlijetku se kao tema izdvojila i razumijevanje reakcija na traumu. To je bilo stoga što je razumijevanje simtoma PTSP-a, kao i njihovo prihvaćanje bio važan aspekt za razvijanje rasta. “Svoje simptome mogu povezati s PTSP-om, što prije nisam mogao… nisam se poznavao. Stoga nisam znao zašto…znao sam kada bi ih osjetio, ali nisam znao stvarni razlog zašto se tako osjećam.”

Zaključno, misao Viktora Frankla nas upućuje da u svakom trenutku svoga života imamo pravo na izbor: “Sve se čovjeku može oduzeti, osim posljednje od ljudskih sloboda – pravo na izbor stava u bilo kakvim danim okolnostima, pravo na izbor vlastitog puta.”