UHRV Kninska Bojna 29.11.2021 - 12:40
Pamćenje
Što je pamćenje?
Kognitivna psihologija područje je u psihologiji koje se temelji na proučavanju uloge psihičkih procesa u ponašanju ljudi. U početku se bavila spoznajnim procesima te procesima kojima se stječe znanje i rješavanje problema, a to su: percepcija, pozornost, pamćenje, učenje, mišljenje i govor. Pamćenje je biološki proces koji nam daje mogućnost usvajanja, zadržavanja i korištenja informacija. Pamćenje je preduvjet razvoja i očuvanja ličnosti jer nam je omogućilo da pamtimo svoju prošlost i da upravljamo svojom budućnosti. To je dinamičan mehanizam i proces zadržavanja i dosjećanja informacija. Postoje tri operacije pamćenja: kodiranje informacija, pohrana i pronalaženje. Prilikom kodiranja informacija, pretvaramo senzorne podatke (podatke koje dobivamo kroz naša osjetila) u neki oblik mentalnih reprezentacija. Pohranom zadržavamo te kodirane informaciju u svoju memoriju, Pronalaženjem te informacije koje smo pohranili koristimo. Pamćenje je usko povezano s učenjem, te bez pamćenja nema ni učenja.
Vrste pamćenja
Najjednostavnija podjela pamćenja je ona prema trajanju pamćenja prema kojoj postoji senzorno, kratkoročno i dugoročno pamćenje. Kontrolni procesi koji su uključeni u proces pamćenja i određuju tok kretanja infomracije su pažnja, ponavljanje, kodiranje, pronalaženje i dosjećanje.
Senzorno pamćenje
Senzorno pamćenje vrlo kratko zadržava nadolazeće informacije u nepromijenjenom obliku. Za vidne podražaje senzorno pamćenje iznosi pola sekunde, dok za slušne podražaje iznosi oko 2 sekunde. Za vidno senzorno pamćenje koristi se termin ikoničko pamćenje, a za slušno ehoičko pamćenje. S obzirom na to da ehoičko pamćenje traje duže nego ikoničko, zadnju riječ pamtimo bolje nego zadnju riječ koju vidimo. Neki autori smatraju kako postoje dvije faze senzornog pamćenja:
1. Prva faza koja je jako kratka (nekoliko stotina milisekunda) i radi se o nastavku podraženosti receptora i u kojoj je zapravo neograničen kapacitet senzornog pamćenje.
2. Druga faza može trajati i nekoliko sekundi, ali je znatno manjeg kapaciteta.
Kod senzornog pamćenja riječ je zapravo o zadržavanju podraženosti receptora koje omogućuje da se uspješno provede proces prepoznavanja oblika.
Kratkoročno pamćenje
Nakon što je informacija kratko ''zabilježena'' ili ''detektirana'' u našem senzornom pamćenju, ona putuje do kratkoročnog pamćenja. Tu je procesom ponavljanja možemo zadržati koliko god želimo. Informacije kojima pridamo pažnju kodiraju se u kratkoročno pamćenje na način da ih zapravo mijenjamo u oblik koji možemo pohraniti i kasnije ih se dosjetiti. Kodiranjem nastojimo smanjiti količinu informacija koje treba pohraniti na način da odbacujemo sve nevažne informacije. Također, kodiranjem nastojimo olakšati buduće pronalaženje, tj. dosjećanje. Dakle, u kratkoročno pamćenje stižu informacije iz senzornog, ali i iz dugoročnog pamćenja. Autori se slažu kako postoje 3 funkcije kratkoročnog pamćenja:
a) Ako nam neka informacija treba samo neko vrijeme, zadržavamo je ponavljanjem u nepromijenjenom obliku dok nam je potrebna, a zatim se gubi. (npr. kao kad pamtimo neki telefonski broj). U toj fazi kratkoročno pamćenje je osjetljivo na ometanje.
b) Kada nam informacija treba na duži rok, nastojimo je kodirati tako da je što uspješnije pohranimo
Kada nam treba neka informacija koju znamo od prije, dosjećanjem je vraćamo iz dugoročnog u kratkoročno pamćenje. Ovu ulogu nazivamo radna memorija, a naziv dolazi od toga što onda s tom informacijom nešto i ''radimo''.
Kapacitet kratkoročnog pamćenja iznosi otprilike oko 7 čestica, što znači da odjednom možemo zapamtiti toliki broj npr. nepovezanih slova ili brojeva.
Dugoročno pamćenje
Većina laika, kada govori o pamćenju, obično misli na dugoročno pamćenje u kojem se informacije zadržavaju dugo vremena i beskonačno. Dugoročno pamćenje se odnosi na sve ono što znamo i sve ono što nam omogućuje da mislimo. Tamo se pohranjuju sve one informacije koje nam omogućuju svakodnevno funkcioniranje i tamo se zadržavaju zauvijek. Vrlo je važna dobra organizacija informacija u dugoročnom pamćenju kako bi ih lakše pronašli, lakše ih se dosjetili.
Postoji niz podjela dugoročnog pamćenja. Jedna jednostavna podjela dugoročnog pamćenja dijeli ga po načinu na koji se kodira ili pronalazi, bilo svjesno ili nesvjesno. Prema tome, postoji eksplicitno (svjesno, namjerno) i implicitno pamćenje (nesvjesno, nenamjerno). Ipak, najpoznatija podjela je na deklarativno i proceduralno pamćenje. Deklarativno pamćenje odnosi se na pamćenje činjenica i kao takvo oblikuje naše znanje, a proceduralno se odnosi na pamćenje načina na koji nešto učiniti i kao takvo oblikuje izvođenje aktivnosti. Deklarativno pamćenje dijeli se na epizodičko i semantičko. Za epizodičko pamćenje karakteristično je pamćenje osoba, vremena i mjesta gdje smo usvojili neku informaciju, dok to nije slučaj za semantičko. Proceduralno pamćenje je uglavnom automatsko i nesvjesno.
Podjela na automatsko pamćenje i pamćenje koje zahtjeva napor odnosi se na to
koliko pozornosti i napora ulažemo da bismo nešto zapamtili. Podatke o mjestu gdje
se nešto nalazi i kuda se krećemo (prostorna dimenzija), vremenu zbivanja i njegovu
trajanju, te učestalosti pojavljivanja nekog događaja pamtimo automatski, iz čega je
vidljivo da na te značajke događanja ne moramo obraćati pozornost, a ipak ćemo ih
zapamtiti. Automatske procese pamćenja ne možemo “isključiti“, jer su ti procesi
dio našeg biološkog naslijeđa, te se vrlo brzo razvijaju kod djece, koja već s desetak
godina postižu razinu uspješnosti odraslih. Osim naslijeđenih automatskih procesa
pamćenja, postoje i naučeni automatski procesi pamćenja, kao što je na primjer
sposobnost čitanja, te iste ne možemo namjerno “isključiti“.
koliko pozornosti i napora ulažemo da bismo nešto zapamtili. Podatke o mjestu gdje
se nešto nalazi i kuda se krećemo (prostorna dimenzija), vremenu zbivanja i njegovu
trajanju, te učestalosti pojavljivanja nekog događaja pamtimo automatski, iz čega je
vidljivo da na te značajke događanja ne moramo obraćati pozornost, a ipak ćemo ih
zapamtiti. Automatske procese pamćenja ne možemo “isključiti“, jer su ti procesi
dio našeg biološkog naslijeđa, te se vrlo brzo razvijaju kod djece, koja već s desetak
godina postižu razinu uspješnosti odraslih. Osim naslijeđenih automatskih procesa
pamćenja, postoje i naučeni automatski procesi pamćenja, kao što je na primjer
sposobnost čitanja, te iste ne možemo namjerno “isključiti“.
Zaboravljanje
Zaboravljanje možemo definirati kao potpuno ili djelomično, trajno ili privremeno gubljenje onoga što smo naučili, te nemogućnost prepoznavanja naučenog. Najčešće su epizodičko i proceduralno pamćenje otporniji na zaboravljanje, za razliku od semantičkog, kod kojega je potrebno uložiti napor da bi se zapamtila informacija. Postoje četiri uzroka zaboravljanja: postupno osipanje tragova pamćenja, nemogućnost pronalaženja informacije, represija i interferencija. Osipanjem i interferencijom najčešće dolazi do zaboravljanja u senzornom i kratkoročnom pamćenju, dok je razlog zaboravljanja u dugoročnom pamćenju najčešće nemogućnost pronalaženja informacije.
Postupno osipanje tragova pamćenja
Kod osipanja tragova pamćenja dovoljan je sam protok vremena da bi došlo do zaboravljanja. Ta teorija povezana je s teorijom o tragu, jer ako se često koristimo nekom informacijom onda imamo dobro uhodan “put“ do te informacije i lako se aktivira, no ako je ne koristimo taj “put“ ili staza će “zarasti“ i tada će nastupiti zaboravljanje. Dobar primjer za to je strani jezik koji smo učili, ali se njime nismo koristili, brzo ćemo zaboraviti, stoga je za sprečavanje osipanja tragova pamćenja jedan od najvažnijih činitelja upotreba informacija. U senzornom pamćenju informacije se izmjenjuju vrlo brzim tempom, stoga je pojava novih informacija osnovni uzrok gubitka informacija u senzornom pamćenja. No, do brzog osipanja informacija iz senzornog pamćenja dolazi i zbog samog protoka vremena tj. u situaciji kada ne dolaze nove informacije. Taj je tempo vrlo brz kod vidnog senzornog pamćenja, dok je u kratkoročnom pamćenju nužno brzo osipanje tragova, zbog neprekidnog dolaska novih informacija iz okoline i/ili iz dugoročnog pamćenja, kako bi se informacije mogle efikasno obrađivati.
Nemogućnost pronalaženja informacija
Kako bismo se sjetili neke informacije, prvo je moramo pronaći u našem dugoročnom pamćenju. Ako tu informaciju ne možemo pronaći, ne znači da ona ne postoji u dugoročnom pamćenju, već put do nje nije dobro uhodan i pronalaženje neće biti uspješno. U našem senzornom pamćenju ima više informacija nego što mi možemo izvijestiti, te se tu radi o tzv. “izlaznoj interferenciji“ odnosno o tome da proces izvješćivanja ometa zadržavanje informacija, a ne o nemogućnosti pronalaženja informacija. Kratkoročno pamćenje ima ograničen broj informacija, stoga u njegovu funkcioniranju nema poteškoća s pronalaženjem informacija. Dakle, teorija nemogućnosti pronalaženja informacija odnosi se samo na dugoročno pamćenje. Prosječno obrazovan odrastao čovjek zapadne kulture ima u dugoročnom pamćenju 20.000– 100.000 riječi zbog čega nije iznenađujuće da su potencijalne opasnosti od nepronalaženja pojedinih informacija velike i realne. Niz istraživanje pokazuje da je nemogućnost pronalaženja informacija najčešći uzrok zaboravljanja.
Represija
Represija se također kao i nemogućnost pronalaženja informacija odnosi samo na dugoročno pamćenje, odnosno drugim riječima represija je namjerno zaboravljanje. Ono se ostvaruje potiskivanjem (represijom) neugodnih sadržaja iz svijesti, a neugodne sadržaje rijetko volimo ponavljati, a što je suprotno kada su u pitanju pozitivni sadržaji, njih volimo ponavljati i pričati drugima, te stoga njih rjeđe zaboravljamo. Ali postoji iznimka od toga, radi se o osobama u depresivnom stanju, te osobe u takvom stanju često se prisjećaju neugodnih sadržaja kao što su neuspjeh, poniženje, tužni i traumatični događaji, što dovodi do još težeg depresivnog stanja.
Interferencija
Interferencija je pojava kod koje učenje jednog gradiva ometa učenje drugog, te istu možemo podijeliti na: retroaktivnu i proaktivnu interferenciju. Retroaktivna interferencija je kada učenje novog gradiva ometa već naučeno gradivo, dakle ometanje djeluje unatrag, te je ona osnovni uzrok gubitka informacija iz senzornog i kratkoročnog pamćenja. Proaktivna interferencija je kada već naučeno gradivo ometa učenje novoga, ometanje djeluje unaprijed, te se sa proaktivnom interferencijom susrećemo svakodnevno. Kada na primjer neku stvar u svome stanu nakon dugo vremena preselimo na drugo mjesto, vrlo vjerojatno ćemo danima nakon te promijene posezati za tom stvari na staro mjesto. Većina znanstvenika krive razne oblike interferencije za teško učenje (zbog proaktivne interferencije), odnosno za brzo zaboravljanje (zbog retroaktivne interferencije). Najveći utjecaj na interferenciju ima sličnost materijala.
Pamćenje traumatskih događaja
Kada govorimo o pamćenju traumatičnih događaja moramo imati na umu da se radi o širokom području koje zahvaća represiju, psihogene amnezije, PTSP, gubitak, itd. Psihička trauma je stanje velikog straha koji osjećamo zbog iznenadnog, neočekivanog, po život opasnog događaja, nad kojim nemamo kontrolu i na kojeg nismo u stanju učinkovito reagirati bez obzira koliko se trudili. Sama prisutnost takvom događaju može izazvati veliki strah. Represiju kao potiskivanje neugodnih podražaja spominjao je i sam Freud koji je zaboravljanje pripisivao jakim emocionalnim faktorima. Također, postoje i psihogene amnezije koje nisu uzrokovane fizičkim ozljedama mozga već imaju jaku emocionalnu pozadinu. Takve amnezije se javljaju kod histerija ili fuga gdje se osoba ne sjeća ničega iz svog života do tog trenutka. Posttraumatski psihički stresni poremećaj ili sindrom se javlja kod osoba koje su pretrpjele teške psihičke traume a, znači i strah od ponovljenog. PTSP smo spomenuli ovdje zato što se među fizičkim simptomima PTSP-a nalaze i teškoće s koncentracijom i pamćenjem te promjene raspoloženja (srdžba i depresija). Zbunjenost i teškoće s koncentracijom, pamćenjem i prisjećanjem vrlo su česte reakcije na gubitak. Od osoba koje tuguju za nekim često možemo ćuti izjave kao: misli mi bježe, ne mogu se sjetiti što sam htio napraviti, ne mogu uhvatiti misli i sl. Spomenute reakcije otežavaju svakodnevni život, velika su prepreka u obavljanu poslova. Okolina ih često pogrešno tumači kao lijenost nezainteresiranost ili nedostatak motivacije. Zašto ovakva vrsta misaone reakcije utječe na pamćenje pokušava se objasniti na dva načina. Prvi se odnosi na to da su tugujući toliko misaono zaokupljeni da su ostali bez voljene osobe i različitim posljedicama gubitka da se ne mogu koncentrirati na ono što bi trebali. Drugo objašnjenje povezano je s činjenicom da su tugujući preplavljeni velikim brojem različitih i intenzivnih emocija što troši veliku količinu energije koja je potrebna za funkcioniranje kognitivnog područja. Reakcije na traumatske događaje mogu biti razne i ovise o pojedincu. Neposredne traumatske stresne reakcije koje se javljaju nakon ili za vrijeme same traume usmjerene su na uklanjanje ili ublažavanje same traume ( tupost bez osjećaja, zaboravljanje, gledanje u prazno.. ). Za posttraumatske stresne reakcije karakteristično je suočavanje s traumom i prisjećanje.
Za pamćenje je vrlo važno usmjeriti pažnju na određenu stvar koju želimo zapamtiti a, većina navedenog u tekstu nam to otežava. Pobuđenost mozga bitna je za pamćenje emocionalno obojenog sadržaja. Kod visoke pobuđenosti imamo slabije neposredno ali bolje odgođeno dosjećanje. Vrlo jake emocije dovode do pogoršanja neposrednog pamćenja što vidimo kod žrtava silovanja kod kojih neposredno nakon samog događaja dolazi do potpune amnezije, no kasnije dolazi do oporavka pamćenja.
Mnemotehnike
Mnemotehnike su skup ''šifri ili ključeva'' koje ljudima omogućuju pamćenje materijala koji bi inače zaboravili. Ono što je jako važno naglasiti za njih je to da se koriste samo kognitivnim procesima, ne koriste se nekim vanjskim pomagalima kao što su bilješke, podsjetnici i slično. Mnemotehnike se temelje na korištenju prethodno dobro naučenog materijala, naučenog do automatizma. Njima općenito nastojimo:
1. Povezati nepovezano
2. Pronaći dobre znakove za dosjećanje
3. Učiniti besmisleno smislenim.
Mnemotehnike dijelimo na: verbalne, vizualne i kombinirane, a mnogi koriste i istovremeno više mnemotehnika.
a) Verbalne mnemotehnike
Jedna od verbalnih mnemotehnika je skraćivanje koje se odnosi na smanjivanje broja informacija s ciljem dobivanja što pamtljivije cjeline. To se čini akronimima, odnosno uzimanjem prvog slova riječi. Na primjer, za neke pojmove nećemo koristiti cijeli izraz jer nam je lakše zapamtiti njegovu skraćenicu (OIB, AIDS). Druga verbalna mnemotehnika je Elaborirano kodiranje. Riječ je o tome da se informacije dodaju i obrađuju na način da ih se što bolje i lakše zapamti. Na primjer, ukoliko nam je teško zapamtiti neki niz boja, možemo zapisati boje na papir i uzeti njihova početna slova, a zatim od tih slova osmisliti neku lako pamtljivu rečenicu. Poznato je i kako pamćenje olakšava unošenje ritma i rime u materijal koji treba zapamtiti. Rima najviše pomaže kod isključivanja nekog mjesta u nizu jer ne zadovoljava pravilno rimovanje, a nedostatak je taj što ponekad ne možemo uklopiti materijal u smisleno rimovanje.
b) Vizualne mnemotehnike
Možemo zaključiti kako se konkretni pojmovi puno bolje pamte nego oni apstraktni jer imaju dva praga pamćenja: verbalni i slikovni, dok apstraktni najčešće imaju samo verbalni trag u pamćenju. Kao i verbalne, vizualne se mnemotehnike zasnivaju na prethodnom znanju jer mi već imamo znanje o tome kako ti objekti, tj. materijali koje pokušavamo zapamtiti izgledaju. Prema tome, lako možemo zapamtiti prostor i mjesta na kojima smo boravili (metoda mjesta), ali pamtimo i objekte koji se nalaze na tom mjestu ili u tom prostoru. Na primjer bez problema se možemo dosjetiti svega što se nalazi u našoj spavaćoj sobi. Mnogi predavači koriste ovu metodu kada trebaju zapamtiti redoslijed izlaganja. Teme povežu s istaknutim mjestima na putu do svog posla, pa tijekom prezentiranja ''putuju'' tim mjestom i tako se dosjećaju tema na predavanju. Metoda mjesta je izuzetno dobra metoda kada želimo zapamtiti neki redoslijed. Još jedna vizualna mnemotehnika koja poboljšava pamćenje je predočavanje, a unutar predočavanja najpoznatije su bizarne predodžbe. Stvaranje bizarnih predodzbi smanjuje broj čestica koje moramo upamtiti povećavanjem različitosti materijala. Na primjer, ako trebamo zapamtiti niz nepovezanih riječi kao što su: slon, auto, šešir, knjiga, možemo stvoriti predodžbu tipa: Slon vozi auto, sa šeširom na glavi i čita knjigu. Poželjno je da su takve predodžbe što smješnije, nerealnije i nelogičnije kako bi se što lakše zapamtile.
c) Mješovite mnemotehnike
Mješovite ili kombinirane mnemotehnike u svojoj srži koriste i vizualne i verbalne informacije. Najpoznatije mješovite mnemotehnike su sustav riječi-klinova, mnemotehnika ključnih riječi i povezivanje. Sustav riječi-klinova je mnemotehnika koja koristi rime i svakodnevni jezik u kombinaciji sa predočavanjem, zahtijeva dugotrajnu vježbu i većinom je koriste profesionalni mnemotehničari. Služi kao sredstvo za olakšavanje zadržavanja asocijacija između čestica i njegove pozicije u nizu. Za početak, potrebno je uspostaviti niz klinova, a to podrazumijeva transformiranje brojeva koji predstavljaju serijalnu poziciju u nizu čestica u smislenu, visoko predočenu riječ uz pomoć rime. Na primjer, jedan je klokan, dva je tava, tri su fratri itd. te nakon što se ti klinovi dobro nauče, može započeti pamćenje. Ukoliko je prva riječ za zapamtiti ptica, možemo zapamtiti klokana s krilima, ako je druga riječ biciklist, zamislimo ga s tavom. Dakle, riječi koje pamtimo vizualno predočavamo prema njegovom rednom broju. Opet je poanta na povezivanju riječi-klinova sa bizarnim predodžbama. Mnemotehnika metoda ključnih riječi koristi se najviše pri učenju stranih jezika. Temelji se na korištenju rime u kombinaciji sa što življim predodžbama. Prvi korak je osmisliti asocijaciju neke stranu riječi s nekom riječi na vlastitom jeziku, ali da ta asocijacija zvuči što sličnije toj stranoj riječi. Na primjer, trebamo naučiti englesku riječ lizzard (gušter) i kao ključnu riječ možemo koristiti hrvatsku riječ lizati. Drugi korak je stvaranje predodžbe koja povezuje ključnu riječ sa stranom, pa bi to izgledalo na primjer tako da gušter liže lizalicu. Osim u učenju stranih jezika, ovu se mnemotehniku može koristiti i kada učimo materijal u kojem nailazimo na jako puno novih riječi. Treća mješovita mnemotehnika je povezivanje. Kada trebamo zapamtiti niz riječi, možemo prethodnu riječ povezati sa sljedećom u neku predodžbu. Na primjer trebamo zapamtiti niz riječi kao što je: grad, knjiga, ruka, beba. Prvo ćemo zamisliti grad kao skup nebodera u obliku knjiga, zatim knjigu zamislimo u ruci, a potom kako netko drži bebu.
Primjena mnemotehnika danas je sve češća, ali je odabir mnemotehnike individualan i ovisi o tome koliko je važno brzo i točno nešto zapamtiti. Općenito se uspješno primjenjuju na svim uzrastima – od predškolaca do starijih osoba. Valja naglasiti kako one nisu zamjena klasičnim načinima učenja, već samo služe kao nadopuna dobrih načina učenja.
Literatura:
- Andrilović, V. i Čudina-Obradović, M. (1996). Psihologija učenja i nastave. Školska knjiga: Zagreb.
- Berk, E.L. (2008). Psihologija cjeloživotnog razvoja. Naklada Slap: Jastrebarsko.
- Buzan, T. (2000). Savršeno pamćenje. Finesa:Beograd.
- Flannery, R. B. (1998). Posttraumatski stresni poremećaj.Osijek: Nakladni zavod Evanđeoske Crkve.
- Gregurek, R. i Klain, E. (2000). Posttraumatski stresni poremećaj - hrvatska iskustva. Zagreb: Medicinska naklada.
- Herrmann J. Douglas, (2004). Kako postići super pamćenje. Jastrebarsko: Naklada
Slap
Slap
- Markowitz, K. i Jensen, E. (2007). Knjiga za sjajno pamćenje. Vbz: Zagreb.
- Pregrad, J. ( 1996). Stres, trauma, oporavak. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.
- Sternberg, RobertJ., (2004). Kognitivna psihologija. Zagreb: Naklada Slap
Zarevski P., ( 2007). Psihologija pamćenja i učenja. Zagreb: Naklada Slap
Zarevski P., ( 2007). Psihologija pamćenja i učenja. Zagreb: Naklada Slap
