Gubitak

 

 GUBITAK

 

 

Gubici su univerzalna pojava, nešto što nikoga na svijetu ne zaobilazi. Bez obzira na to, kada ga doživimo, možemo shvatiti da zapravo ne znamo puno o njima i što učiniti da bi nam bilo lakše. To je stoga što nas se nije podučavalo, bilo u obitelji ili u školi ili slično. No, oni su neizostavan dio života te kako starimo postaju sve učestaliji.

 

No, na što uoće mislimo kada kažemo gubitak?

To se odnosi na nečiju smrt, ali uključuje više gubitaka od gubitka bliske osobe ili poznanika. Gubitak je kad nas netko ostavi ili mi nekoga ostavimo, kada se preselimo u drugi grad ili dijete u drugu školu, kada odemo na drugo radno mjesto. Pa čak i kad izgubimo neki predmet koji nam je bio jako značajan. Gubitak kuće, domovine, grada, ideala, slobode, nade, uvjerenja, itd. No, smrt je jedini gubitak koji je uistinu nepovratan i doista zauvijek te o tom gubitku postoji i najviše istraživanja. Stoga se smrt kao gubitak i razlikuje po svom djelovanju od ostalih gubitaka. U slučaju smrti dolazi do jake boli i osjećaja potpune dezorijentacije, dok je u slučaju drugih gubitaka prisutna "samo" jaka neugoda. U nastavku će biti navedeni gubici koji nastaju zbog nekih stresnih ili traumatskih događaja, razvrstani u tri kategorije:

 

1. SOCIJALNI ODNOSI (GUBITAK LJUDI)

• prijatelji (npr. zbog svađe)
• intimna veza
• susjedstvo (npr. zbog presljenja)
• kolege s posla (npr.zbog otkaza)
• različiti ljudi iz našega života (npr. zbog smrti ili rastave braka)

 

2. APSTRAKTNE STVARI (ILI SIMBOLIČKI GUBICI)

• osjećaj sigurnosti
• samopouzdanje
• pravo/povlastica
• vjera u budućnost
• ideali
• očekivanja
• gubitak bliske osobe kakva je prije bila (npr. zbog duševne bolesti)

 

3. MATERIJALNE VRIJEDNOSTI

• torba
• novčanik
• automobil
• novac
• stan ili kuća

 

ZAŠTO SU GUBICI TEŠKI?

 Ostajemo bez nečega ili nekoga tko nam je jako važan. Zbog toga se osjećamo jako ostavljeno, usamljeno ili prepušteno samima sebi. Osim toga, gubitom jedne osobe, predmeta ili apstraktne vrijednosti zapravo doživljavamo više gubitaka. Stoga se mogu čuti izjave kao što su : " S njim je otišao sav moj svijet"  i sl.  Tugujući intuitivno osjećaju da jedan gubitak zapravo znači višestruke gubitke. U nastavku će biti navedeni primarni gubici te popratni gubici istoga.

 

Primarni gubitak: gubitak novčanika (draga uspomena)

Popratni gubici: materijalne vrijednosti iz novčanika; posjetnice, prilika za sjećanje na osobu koja mi je poklonila novčanik; vjera u druge ljude (" Zašto mi ga ne vrate oni koji su ga našli?") vjera u sebe (" To se događa drugima a ne meni." ); samopoštovanje ("Kako sam mogla biti tako glupa i izgubiti novčanik?")  

 

Primarni gubitak: odlutao pas (kućni ljubimac)

Popratni gubici: zaštitnik; "sugovornik"; pouzdan prijatelj; osjećaj važnosti; netko o kome mogu brinuti; pomoć u stjecanju poznanstava s drugima; osjećaj da mi se netko bezuvjetno veseli.

 

Primarni gubitak: smrt bake 

Popratni gubici: prijateljica (osoba kojoj mogu povjeriti tajne); izvor životne mudrosti; zaštitnica; (od svijeta, od drugih); osoba koja je o meni brinula

 

Primarni gubitak: smrt kolege na poslu 

Popratni gubici : suradnik na poslu; prijatelj koji me znao razumjeti, slušati, posuditi novac, savjetovati, uvjerenje da mojoj generaciji još uvijek nije vrijeme za umiranje; saveznik protiv drugih kolega, šefa; društvo za zabavu

 

Primarni gubitak: smrt supruga/e

Popratni gubici: prijatelj; zaštita od nevolja; osoba s kojom sam djelio/djelila odgovornost za važne odluke; osoba od povjerenja; osoba za zabavu; zaštitnik/ica i sigurnost; društveni status; materijalna sigurnost; drugi roditelj djece; cjeloviti dom (obitelj)

Nakon doživljaja jednog gubitka ljudi počmu razmišljati i o budućim gubicima. Do toga dolazi zbog pesimističnog pogleda na budućnost koji se često javlja nakon gubitka. Gubitak koji je prouzrokaovan smrću dovodi nas i do razmišljana o vlastitoj smrtnosti. To se može očitovati kroz izjave tugujućih kao što je primjerice: "To neću preživjeti". No, sadašnji gubitak može dovesti i do toga da se prisjećamo prošlih gubitaka. Do toga može doći jer su novi i stari gubitak slični po načinu, sadržaju, mjestu i trenutku kada se dogodio te intenzitetu emocionalne veze. Moguće obrazloženje može biti i u tome da proces tugovanja vezan za stari gubitak još uvijek nije završen te da se novim gubitkom "otvorila stara rana".

 

ŽIVOTNE SITUACIJE ISTOVREMENO SADRŽE GUBITKE I ODREĐENU DOBIT

 

Poznate su izreke kao: "U svakom zlu ima i dobra" ili "Medalja ima dvije strane" . Kada govorimo o teškim životnim situacijama prvo nam na umu budu negativne strane i gubici, no takve situacije u sebi imaju i određene "dobitke". Navedeno se razlikuje od situacije do situacije što se može vidjeti u sljedećem graičkom prikazu:

Pogledajte broj 1 na prethodnoj slici. On označava prvu situaciju za koju vidimo da sadži više gubitaka nego dobiti. Primjerice, pri smrti supruga prevladava gubitak (najveći dio kvadrata osjenčan), dok je vrlo malo mogućeg dobitka (bijela površina kvadrata; dobitak primjerice može biti osjećaj da mogu samostalno živjei i brinuti se osebi).

Druga situacija (broj 2 na slici) obuhvaća jednaku količinu gubitka i dobiti. Primjerice, to može biti udaja kćeri. Tada roditelji osjećaju kako gube kćer, no s druge strane na istu situaciju mogu gledati na način da dobivaju novog člana obitelji (kćerina muža).

Treća situacija (broj 3 na slici) kada prevladava dobit, a jako je malo gubitaka, može se primjerice, odnositi na situaciju rođenja djeteta. Jasna je dobit takvog događaja, a gubici mogu uključivati primjerice gubitak slobode.

TRAŽENJE SMISLA  U GUBITKU I NAKON NJEGA

Kod tugujućih se često može vidjeti kako pokušavaju pronaći smisao u gubitku kojeg su doživjeli te u životu nakon gubitka. Neke gubitke nazivaju i "krizom smisla". Tugujući tako često postavljaju pitanje zašto se to njima dogodilo. To je stoga što gubici dovode u pitanje našu potrebu da svijet doživljavamo predvidljivim, uređenim i razumljivim. U jednom istraživanju se pokazalo da je nakon smrti djeteta većina roditelja smisao pronašla u kontaktima s drugim ljudima. Dio njih u raznim aktivnostima koje su uključivale pomaganje drugima, a neki u novim uvjerenjima i vrijednostima, kao što je veće pridavanje važnosti duhovnim nego materijalnim stavrima.

 

REAKCIJE NA GUBITAK

 

Iako među različitim društvima postoje sličnosti u doživljavanju gubitaka, ipak imaju svoje specifičnosti. Stoga postoje razlike među njima u tom što se smatra prikladnim iskazivanjem žalosti. Tako će u nekima biti prihvatljivije iskazivanje ljutnje ili tuge. No, i svaka obitelj ima svoje specifičnosti u navedenom pa se mogu razlikovati u tome što je u njihovoj obitelji prikladno ili neprikladno ponašanje. Naposlijetku, svatko od nas, ovisno o predhodnim iskustvima, navikama, znanjima, ali i našim osobinama je specifičan u reakciji na gubitak. No, generalno se mogu navesti četiti skupine reakcija na gubitak: emocionalne, misaone, tjelesne i ponašajne. 

 

Emocionalne reakcije:

• ljutnja
• tuga
• tjeskoba i strah
• samooptuživanje i osjećaj krivnje
• osjećaj praznine
• osjećaj napuštenosti/osamljenosti
• bespomoćnost
• osjećaj praznine
• osjećaj "slobode"
• čežnja za umrlim
• olakšanje

 

Misaone reakcije:

• zbunjenost
• šok i nevjerica (da sam ostao sam/a, da umrlog više nema ... )
• često razmišljanje o umrlom
• osjećaj gubitka kontrole nad životom
• teškoće s pamćenjem, koncentracijom i prisjećanjem
• nametnute slike i misli o umrlom
• priviđanje umrlog (slušno, vidno ... )
• zabrinutost
• traženje smisla života nakon gubitka

 

Tjelesne reakcije: 

• "praznina" u želucu
• "stezanje" u grlu, u grudima
• osjetljivost na zvukove, posebice buku
• pritisak, bol u grudima
• mišićna slabost
• teškoće s disanjem (npr. ubrzano i plitko disanje, nedostatak zraka)
• glavobolja 
• suha usta
• pospanost
• vrtoglavica
• umor

 

 

Ponašajne reakcije:

• promjene u apetitu
• teškoće sa spavanjem (npr. često buđenje noću ili teškoće sa uspvljivanjem)
• (neugodni) snovi o pokojniku
• povlačenje od ljudi
• plakanje
• "pretjerana" aktivnost (nesvrhovita ili svrhovita)
• velika briga za stvari koje su umrlom pripadale
• odlazak na mjesta koja na umrloga podsjećaju
• traženje krivca, pravde (uključujući optuživanje drugih i sebe)

 

Kao što smo vidjeli iz predhodno navedenog, moguće su različite reakcije na gubitak. Važno je znati da niti jedna od njih, sama po sebi, nije dobra ili loša, poželjnija ili manje poželjna. To u sve uobičajne reakcije u situaciji gubitka. Iako postoje razlike u reagiranju među različitim skupinama (npr. između muškarca i žena ili mlađih i starijih itd.) ne može se reći da je jedan način reagiranja "rezerviran" isključivo za jednu skupinu. Kod nekih ljudi više će biti izražene reakcije iz dviju skupina, a kod nekih iz sve četiti podjednako. Reakcije na gubitak mogu se gledati i na drugi način. Tako su autori Shuchter i Zisook (1993.) naveli šest nezavisnih dimenzija mogućih reakcija na gubitak supružnika/životnog partnera/ice. Njih su ustanovili nakon što su proveli istraživanje na 100 udovaca te na 250 udovica.

 

Dimenzije su:

1. EMOCIONALNE I KOGNITIVNE REAKCIJE

• šok
• krivnja
• misaona dezorganizacija
• ugodna čuvstva
• ljutnja
• namećuće slike
• preplavljenost reakcijama
• svjesnost gubitka
• tjeskoba i strah
• olakšanje
• bol zbog tuge
• žaljenje
• osamljenost

 

2. SUOČAVANJE S EMOCIONALNOM BOLI

• otupjelost i nevjerica
• promjene svjetonazora
• kontrola emocija
• vjera
• izbjegavanje
• bavljenje drugima
• izražavanje doživljaja
• pasivno odvraćanje pažnje
• ugađanje sebi

 

3. ODRŽAVANJE ODNOSA S UMRLIM/OM

• održavanje "kontakta" s umrlom osobom
• "življene uspomena"
• simbolička reprezentacija umrlog
• sjećanja
• rituali
• snovi

 

4. PROMJENE U FUKCIONIRANJU

• psihičko i tjelesno zdravlje
• fukcioniranje na poslu i u društvu

 

5. PROMJENE U ODNOSIMA S DRUGIM LJUDIMA

• obitelj
• intimne veze
• prijatelji

 

6. PROMJENE IDENTITETA

• samopoštovanje
• slika o sebi
• pogled na budućnost
• pogled na svijet/životna filozofija
• opća prilagodba
• pogled na budućnost

 

Razlike između reakcija na gubitak i depresije

Iako reakcije na gubitak i depresija imaju sličnosti, važno ih je razlikovati. U oba slučaja do poremećaja apetita, spavanja i velike tuge. No, u slučajevima kliničke depresije najčešće dolazi i do gubitka samopoštovanja. Još neki simptomi koji su povezani s Velikom depresivnom epizodom, ali ne i gubitkom: 

1. razmišljanja o smrti, ali ne ona koja uključuju osjećaj preživjelog da bi bilo bolje da je umrla s pokojnikom ili da je nema

2. osjećaj krivnje koji se ne odnosi na ono što je osoba propustila napraviti ili što je napravila u vrijeme smrti

3. izrazita psihomotorička retardacija

4. morbidna zaokupljenost bezvrijednosti života

5. halucinacije, osim onih u kojima osoba misli da je na trenutak vidjela sliku pokojnika ili ga čula

6. izrazito i produženo fukcionalno oštećenje

 

POVOLJNE ("UGODNE") REAKCIJE NA GUBITAK 

Iako je gubitak jako teško i neugodno iskustvo, nakon njega se ponekad doživljavaju i ugodne emocije. No, obično one slijede nakon dužeg vremena od gubitka, iako ne mora uvijek biti tako. Ljudi ih se ponekad boje iskazati zbog neodobravanja okoline. No, bitno je znati da je to u redu i da se ne radi o ničem "nenormalnom"! Ugodne emocije nakon gubitka se mogu javiti zbog preživljavanja, kod ozljeđenih zbog oporavka, osjećaja snage jer osoba može izdržati gubitak, zbližavanja s drugom osobom, usvajanja novih životnih vrijednosti, većeg poštovanja preživjelih ljudi iz okoline, itd.

 

"NORMALNO" - "NENORMALNO" 

O reakcijama na gubitak nije dobro govoriti u terminima normalnosti ili nenormalnosti. Jedan od ključnih razloga za to jest što je gubitak složena pojava, a individualni načini reakcija na gubitak su vrlo raznoliki. Stoga reakcije na gubitak kod sebe ili drugih možemo gledati kao normalne, koliko god nam se oni ponekad činili neobičnima. Jedna od mogućih reakcija na gubitak i kad tugujuća osoba ima osjećaj da je izgubljenu osobu vidjela na ulici ili čula njen glas. Iako to podsjeća na halucinjacije, treba znati da se ne radi o tome. Halucinacije se rijetko javljaju kod ljudi, a kada se jave one s vremenom ne nestaju niti slabe nego se često pojačavaju. S druge strane, reakcije na gubitak u vidu da nam se čini da smo vidjeli, čuli i sl. umrlu osobu, ne javljaju se tako rijetko kod tugujućih. Istraživanjima se pokazalo da je čak 80% tugujućih imalo osjećaj da je umrla osoba prisutna te da ih promatra. No, ipak postoje reakcije na gubitak koje svojim trajanjem, jačinom i sadržajem idu preko granica uobičajenog i tada se radi o tzv. kompliciranom ili otežanom tugovanju.

 

SPECIFIČNE VRSTE GUBITKA 

Do sada je bilo pisano o temama koje su više ili manje zajedničke za sve gubitke. No, pokazalo se da pojedine vrste gubitaka imaju neke svoje specifičnosti stoga će u nastavku biti navedene neke od njih.

 

GUBITAK DJETETA

U manje teške gubitke djeteta odnosi se djetetovo osamostaljivanje, tj. oslazak iz roditeljskog doma. Za neku djecu su institucije zadužene za to odredile da neko vrijeme budu izvan roditeljskog doma zbog neprikladne roditeljske skrbi što je također gubitak djeteta. Nažalost, neki roditelji dožive i smrt vlastitog djeteta što je iznimno težak gubitak bez obzira na djetetovu dob. Zdravo razumski je jasno zašto je to toliko težak gubitak. Mnogi roditelji kada dobiju dijete to doživljavaju kao svoje osobno ispunjenje te mogu vidjeti sebe u djetetu, kroz tjelesna, ali i psihička obilježja. Od svih odnosa se veza između roditelja i djeteta smatra najjačom, tjelesno ali i emocionalno. Smrću djeteta obitelj kakva je postojala više ne postoji. Roditelji gube svoju roditeljsku ulogu, dio socijalne mrže (odnos s drugim roditeljima), a može doći do narušavanja partnerskog odnosa. Osim navedenih gubitaka, dolazi i do različitih simboličkih gubitaka, kao što su gubitak osjećaja pravde, samopoštovanja, predvidljivosti života, smisla, osjećaja sigurnosti, kontrole i vjere u budućnost. Kod roditelja koji su doživjeli smrt djeteta mogu se primjetiti sve reakcije na gubitak koje su bile opisivane s tim da su one jakog inteziteta. Neposredno nakon smrti djeteta, roditelji su potpuno u šoku, nevjerici te zbunjeni. Pamćenje, koncentarija, mišljenje i sl. misaone funkcije gotovo ne postoje, osim onih koje se odnose na umrlo dijete. Često gube interese, volju i motivaciju za bilo što te nisu sposobni donositi ni najjednostavnije odluke. Posljedica jakog osjećaja bespomoćnosti je često ljutnja, a često ih prati i osjećaj krivnje.

 

 

 

REAKCIJA DJETETA NA GUBITAK BARATA ILI SESTRE

Smrt brata ili sestre je jako intezivno i specifično iskustvo. Najjača emocija koja ga prati je osjećaj krivnje. Tako mogu osjećati krivnju jer su oni preživjeli, a gledajući tugujuće roditelje može im s činiti da je umrlo dijete bilo bolje od njih. Krivnja se može javiti i jer nisu uspjeli spriječiti smrt brata ili sestre ili razmišljaju u terminima "da sam..." nešto učinio/la to se ne bi dogodilo. Može im se javiti i strah da neće uspjeti udovoljiti očekivanjima roditelja ili "nadomjestiti" umrlog/u. Zabrinuti su za obiteljsku budućnost, osjećaju odgovornost, a ponekad trebaju preuzeti poslove odraslih. No, postoje razlike između ljudi koji se nađu u takvoj situaciji, koje su veće kod odraslih ljudi.

 

 

REAKCIJE BAKA I DJEDOVA NA GUBITAK UNUKA

 

Nakon smrti unuka, bakama i djedovima se posvećuje manje pažnje nego roditeljima djeteta jer ljudi smatraju kako je njihova bol manja. No, oni imaju dvostruki teret iz razloga što su izgubili unuka/u, a i njihovo vlastito dijete je zauvijek strašno neutješno i ranjeno. Odnos između baka i djedova i unuka je specifičan, a uključuje bezuvijetnu ljubav, ali bez odgovornosti koje roditelji imaju. Kako ne mogu ublažiti bol vlastitioga djeteta, mogu biti žalosni, ljuti, bespomoćni i sl. jer misle da nisu dovoljno kompetentni roditelji. Mogu se osjećati i krivima jer su nadživjeli svoje unuče i u tome vide nepravdu.

 

GUBITAK RODITELJA

 

Do gubitka roditelja može doći zbog rastave braka, tj.gubi se obitelj kakva je nekad bila. Do njega dolazi i kad dijete ode iz roditeljskog doma. Radi se o simboličkim gubicima koji nekad mogu dovesti do dugotrajnih i jakih reakcija. Smrću roditelja gubi se odnos koji je specifičan. Veza s roditeljima je biološka, ali se u pravilu radi o odnosu koji se temelji na bezuvjetnoj ljubavi. Smrću roditelja može doći do preuzimanja novih uloga u obitelji (npr. briga za drugog roditelja), gubi se obitelj kakva je nekad bila, ali i djelovi budućnosti koje smo planirali provesti s roditeljem. Dolazi i do gubitka dijela identiteta, tj.uloge djeteta.

 

 

REAKCIJE NA GUBITAK RODITELJA

• krivnja
• osjećaj manje vrijednosti
• strah od samostalnog života
• strah da će i drugi roditelj umrijeti
• poriv da im se javimo
• žaljenje što s roditeljima nismo provodili više vremena, više se povezali, što im nismo jasnije pokazali koliko ih volimo
• kod djece dolazi do usporedbi s vršnjacima koji imaju oba roditelja (osjećaj nepravde i različitosti)

 

Kod nekih osoba mogu se javiti i ugodni osjećaji kao što je olakšanje (nakon dugotrajne bolesti i patnje roditelja, zadovoljstvo (jer su živjeli dugim ispunjenim životom) ili osjećaj slobode da se može živjeti po svome (ukoliko su roditelji bili vrlo strogi).

 

SAMOUBOJSTVO

 

Težina prihvaćanja samoubojstva može ležati i u činjenici što se nikada sa sigurnošću ne može znati zašto je netko počinio samoubojstvo. Kada netko počini samoubojstvo, ruši se jedna od temeljnih postavki na kojima živimo, a to je da je najdragocjenije što imamo ljudski život. Stoga se radi o nečem protuprirodnom. Reakcije na samoubojstvo ukjučuju i razmišljanje prživjelih o smislu života. No, poneke navede na razmišljane o smrti te je potrebno dobro promatrati ljude koji su bliski samoubojici kako bi se prepoznali oni koji razmišljaju o istom. Uz dosad navedene reakcije na gubitak, kod samoubojstva se javlja i osjećaj krivnje. Doživljava se da se umrla osoba na neki način iznevjerila, da se nešto krivo učinilo ili da se propustilo učiniti, da se nisu dobro zamijetili znakovi koje je umrli slao i sl. No, bitno je znati da je krivnja uobičajena reakcija na samoubojstvo koju bi valjalo prihvatiti, a ne ljude uvjeravati da se ne smiju tako osjećati (naravno da drugi nisu krivi, no to je kao da nekom kažemo "nemoj biti žedan ili gladan" i sl). Može se javiti i osjećaj srama zbog takvog načina gubitka zbog stigme koju nosi. Sram može potaknuti i ljutnju jer članovi obitelji mogu smatrati da ih je ubojica svojim činom osramotio. Uz sram se može javiti i strah o tome što će okolina misliti o njihovoj obitelji kada je jedan član počinio samoubojstvo, ali i strah da to ne ponovi netko blizak. Kod preživjelih dolazi i do stanja šoka, depresivnosti, čežnje za umrlim, osjećaja manje vrijednosti, povlačenja od drugih i sl.

 

GUBICI ZBOG BOLESTI KOJI NE UKLJUČUJU SMRT

 

Gubici zbog tjelesnih bolesti često nisu prepoznati ili ih skrivaju tugujući i okolina što može otežati oporavak. Oni ponekad mogu biti teži od gubitka zbog smrti jer se događaju pojednincu izravno te u tugujućima mogu izazvati osjećaj da život nema smisla. Obuhvaćaju stvarne (fizičke) ali i simboličke gubitke. Ovisno o bolesti, stvarni (fizički) gubici, primjerice, obuhvaćaju gubitak dijela tijela, neke tjelesne funkcije (npr. sluh, vid, pamćenje) zabranjenost nekih aktivnosti (npr. dijabetičarima neka hrana) i sl. Zbog bolesti može doći i do otkaza na poslu ili financijskih problema. Simbolički gubici uključuju gubitak vlastite vrijednosti, samopoštovanja, vjere u druge ili sebe, nekih interesa, osjećaja slobode i sl. Mogu dovesti i do straha od smrti.

 

Moguće reakcije na gubitke zbog bolesti koji ne uključuju smrt:

• zabrinutost i strah (za vlastitu budućnost, život, bližnje)
• sram (zbog izgleda ili jer se drugi moraju brinuti o meni kao da sam dijete)
• žaljenje (zbog onoga što više ne mogu raditi, jer sam teret drugima)
• frustracija i ljutnja ( na bolest, druge koji me sažaljevaju i sl., na liječnike, itd. )
• depresivnost, tuga
• osjećaj krivnje (zbog nepažnje na zdravlje, jer sam drugima teret)
• osjećaj manje vrijednosti, poniženja
• zavist (prema zdravima)
• smetnje pamćenja, koncentracije, mišljenja
• razdražljivost (nesanica)
• bespomoćnost; osjećaj gubitka kontrole nad životom
• povlačenje od ljudi

 

Mogu se javiti i neke ugodne/povoljne reakcije :

• osjećaj ponosa, snage i uspjeha (npr. jer sam uspjela savladati bolest)
• osjećaj vlastite vrijednosti (npr. jer m drugi i dalje vole bez obzira na bolest)
• stjecanje novih poznanika i prijatelja (također oboljelih)
• osjećaj veće pažnje i ljubavi dobivenih od ljudi iz okoline
• savijest o vlastitim sposobnostima, snagama, vještinama kojih prije nismo bili svijesni

 

 

 

GUBICI U DJETINSTVU I MLADOSTI

 

Prije su se smrt i rituali koji se na nju odnose događali u obitelji. Tako su djeca na jedan prirodan način stjecala iskustvo i znanja koja su sa smrću povezana. Danas mnogi odrasli pokušavaju djecu zaštititi od neugodnih iskustava koja su povezana sa smrću. Tako ih se danas nakon nečije smrti vodi susjedima, prijateljima ili rođacima da bi im bilo lakše. No na taj način je otežan proces pripreme na gubitke koje će zasigurno ta djeca doživjeti u svom daljnjem životu. Stoga bi ipak bilo bolje podučiti djecu o smrti i kako može utjecati, na njima prikladan način.

 

GUBICI SPECIFIČNI ZA DJEČIJU I MLADENAČKU DOB

 

Promatrajući iz pozicije odrasle osobe, ponekad pogrešno smatramo da neki od dječijih gubitaka nisu toliko važni. No, djeca gubitke tumače na osnovu svog malog životnog iskustva, te unutar njega gubitk doživljavaju vrlo intenzivno. Postoje tzv. razvojni gubici koji se većinski događaju u djetinstvu ili mladosti. Tu spadaju gubici, primjerice, vrtićkih prijatelja, odgajateljice iz vrtića, učiteljice razredne nastave, prijatelja (npr. zbog preseljenja, prelaska u drugu školu i sl.), dečka ili cure i sl.

 

U djetinstvu i mladosti najčešće dolazi do ovih gubitaka:

• smrt djeda ili bake
• smrt kućnog ljubimca
• rastava roditelja
• selidba
• gubitak zgog ozljede ili bolesti (neke osobe koja je djetetu važna)
• smrt sestre ili brata
• smrt rođakinje ili prijatelja
• smrt roditelja

 

Prema nekim podacima, oko 90% djece viših razreda osnovne škole i srednjoškolaca je doživjelo neki gubitak koji je povezan sa smrću.

 

SPECIFIČNOSTI REAKCIJA NA GUBITAK U DJEČIJOJ I MLADENAČKOJ DOBI

 

DJECA DO 3 GODINE:

• nemaju pojam budućnosti ni vremena
• nemaju riječnik ni jezik za razumijevanje i imenovanje osjećaja
• nemaju emocionalne ni kognitivne sposobnosti za shavatiti gubitak
• odsutnost i smrt imaju isti učinak

 

 

DJECA OD 3 DO 7 GODINA :

• gubitak ne razumiju, ali su ga svjesni intuitivno
• postavljaju pitanja (npr. tko je kriv)
• mistificiraju i personaliziraju smrt (npr. anđeo, kostou i sl.)
• nemaju riječnik kojim bi izrazili sve što osjećaju i misle
• izražavaju emocije (ponajviše tjeskobu, strah, srdžbu i tugu)
• teškoće u dosijećanju i koncentraciji
• smrt doživljavaju kao kaznu (jer su bili "zločesti" ili nisu nešto rekli ili učinili)
• tjelesni simptomi
• poremećaji spavanja
• jaka vezanost za drugog roditelja ili drugog člana obitelji

 

 

DJECA OD 7 GODINA DO ADOLESCENCIJE:

• razumiju konačnost, neizbježnost i nepovrat smrti (početak razumijevanja od oko 6-8 god., a potpuno razumijevanje od oko 9-11 god. )
• pokazuju emocije (najčešće tjeskobu, tugu, srdžbu, neprijateljski su nastrojeni, apatični)
• od drugih se povlače
• žele zadržati neki kontakt s umrlim (npr. kroz san, razgovor, predmete)
• teškoće u dosijećanju i koncentraciji
• osjećaj gubitka kontrole
• gubitak samopoštovanja
• jaka vezanost za drugog roditelja ili nekog člana obitelji
• zabrinutost za sigurnost sebe i bližnjih
• zaokupljenost o ispravnosti vlastitog ponašanja (krivnja, odgovornost)
• tjelesni simptomi
• poremećaji spavanja

 

 

ASDOLESCENTI:

• potpuno razumiju prirodu i konačnost smrti
• emocije izražavaju, ali često usamljeno
• s umrlim zadržavaju kontakt (kroz razgovor, preko predmeta, razmišljaju o njemu/njoj)
• teškoće u dosjećanju i koncentraciji
• osjećaj gubitka kontrole
• gubitak samopoštovanja
• potreba za osvetom ili osjećaj besmisla
• nemogućnost odlučivanja između odlaska od obitelji ili pripadanju obitelji
• u obitelji dolazi do promjena uloga
• osjećaj krivnje (posebice ako su s umrlim postojali sukobi)

 

Moguće reakcije djece/mladih na gubitak koje su osobito teške odraslima :

• uobičajene aktivnosti nastavljaju "kao da se ništa nije dogodilo"
• odbijanje odlaženja u školu
• "priljepljenost" za roditelje (ili druge odrasle)
• samopredbacivanje, jak osjećaj krivnje
• neprekidno razmišljanje o osobi koja je umrla
• osjećaj da je/ga umrli promatra, da je tu, da se može s njime razgovarati
• ne plakanje ili jaki izljevi plača
• često postavljanje pitanja koje se tiču umrle osobe i smrti
• odbijanje razgovora o osobnim reakcijama na gubitak i umrloj osobi
• stalno prisjećanje na osobu koja je umrla (nošenje odjeće, gledanje slika i sl. )
• ljutnja na sebe, odrasle na Boga, na umrlog
• neprihvaćanje toga da umrlog više nema
• strah od bolesti, smrti, tjelesnih ozljeda (tuđih i vlastitih)
• pesimističko gledanje na budućnost
• izrazita agresivnost ( ispadi u ponašanju, npr. uništavanje stavri ili udaranje)

 

 

Za savjetodavni razgovor kod psihologa možete se javiti dolaskom u prostor Udruge ili na kontakt psihologa Udruge:

Ana Lucić, mag.psych.

Broj mobitela : 0958253189

E-mail: analuciccc@gmail.com