Stres i način suočavanja

 

 

Stres je stanje koje nastaje onda kad smo suočeni s događajima koje ne možemo svladati i koji nas ugrožavaju ili trebamo ulagati dodatne napore kako bismo im se prilagodili. Izvore stresa ili stresore možemo podijeliti u tri veće kategorije. Prva je kataklizmički i traumatski događaji (kao što je potres, požar, rat, poplava ili prometna nesreća). Druga su osobni stresori. Njih možemo podijeliti na životne promjene (npr. novi posao, gubitak posla, brak, selidba, rođenje djeteta) te na bolesti, medicinske tretmane i ozljede. Treća kategorija su svakidašnji stresori kao što su nesporazumi, gužve i vremenski uvjeti.

Intenzitet stresa ovisi o kognitivnoj procjeni, obilježjima stresora te socijalnoj potpori. Primjerice, ispit državne mature može biti stresan maturantima jer ih procjenjuju zahtjevnima te stoga osjećaju strah. No, radi se o stresoru koji se može kontrolirati (pripremom, zna se gradivo koje će se ispitivati, postoje pripreme, ispiti od prošlih godina i sl.). Roditelji mogu pružati potporu djeci, emocionalnu ili npr. u vidu oslobođenja od dodatnih zaduženja. Sve to može djelovati na smanjivanje početnog intenziteta stresa.

Znakovi stresa mogu biti emocionalni, kognitivni, tjelesni i bihevioralni. Emocionalni su, primjerice, strah, srdžba, depresija, tjeskoba, itd. Kognitivni su neprekidno razmišljanje o problemu, smanjena koncentracija i pažnja, zabrinutost, zaboravljanje. Tjelesni su pojačano znojenje, lupanje srca, glavobolja, probavne smetnje, itd. Bihevioralni (koji se odnose na ponašanja) su agresija (fizička ili verbalna), povećano pijenje alkohola, plakanje, pušenje, neorganizirano ponašanje, osamljivanje, itd.

 

Jedna od najpoznatijih teorija stresa je Selyeova teorija stresa. On je definirao stres kao nespecifičan skup tjelesnih funkcija, odnosno, kao opći adaptacijski sindrom te je naveo da se stres odvija u tri faze. Prva je faza alarma. Odnosi se na početno razdoblje djelovanja stresa kada se sve obrambene snage organizma pokreću. Nakon početnog šoka dolazi do pojačanog srčanog ritma, lučenja adrenalina, porasta krvnog tlaka te jačeg reagiranja osjetila na podražaje. U drugoj, fazi otpora, organizam se prilagođava na početni stres. Tada se, pri suočavanju sa stresom, koriste sve rezerve duševne i tjelesne energije. U posljednjoj, fazi iscrpljenja, zbog dugotrajnog suočavanja sa stresom dolazi do iscrpljenosti organizma. Mogućnosti su iscrpljene što dovodi do slabe mentalne i motoričke vještine, kroničnog umora, potištenosti i tjeskobe te veće podložnosti raznim bolestima.

 

 

 

 

Richard Lazarus razvio je Lazarusovu teoriju stresa prema kojoj u stresnim zbivanjima najveće značenje imaju spoznajni (kognitivni) procesi, a glavni pojam u njegovoj teoriji je ugroženost. Ugroženost se odnosi na stanje u kojem sami pojedinac predviđa kako će se odvijati ugrožavajuće situacije. Odnosno, putem naših spoznajnih procesa procjenjujemo svakodnevne situacije te ocjenjujemo radi li se o situacijama koje su mogući uzrok budućih štetnih i neugodnih stanja. Ukoliko se situacija procijeni kao ugrožavajuća dolazi do osjećaja tjeskobe, straha i potištenosti koji su, prema Lazarusu, tipične reakcije na stres. Prema njemu, prilagodba na stres može se odviti suočavanjem sa situacijom koja izaziva stres te suočavanjem s osjećajima koji se javljaju u situaciji stresa.

 

 

 

 

Prema teoriji životnih događaja stres je odgovor na zbivanja koja su jaka toliko da premašuju onu razinu koju osoba može savladati sa sposobnostima prilagodbe koje ima. Prema teoriji, stresori se ne moraju odnositi samo na negativne životne događaje koji mogu ugroziti pojedinca, već i na one zbog kojih osoba mora uložiti nove napore kako bi se na njih prilagodila. Prema nekim nalazima dvije su godine nakon većeg životnog stresnog događaja razdoblje kada postoji veća opasnost za obolijevanje od različitih bolesti. To se događa pod utjecajem napora koji se ulažu u prilagodbu na novu životnu promjenu. Pokazalo se da s većim brojem životnih zbivanja dolazi i do porasta obolijevanja od različitih bolesti. Naime, dugotrajno suočavanje s promjenama, posebice ako se radi o onima koje su jako važne za pojedinca te ako treba uložiti dosta napora kako bi im se prilagodio može dovesti do veće tjelesne iscrpljenosti, a zatim i do veće vjerojatnosti pojave raznih bolesti.

 

 

Ljudi se razlikuju po načinima kako se suočavaju sa stresnim situacijama. Koncept suočavanja odnosi se na široki spektar različitih ponašanja koje osoba koristi kao svoj odgovor na situacije stresa. Njihova svrha je smanjivanje neugodnih učinaka tih događaja.

Prema Lazarusovom transakcijskom modelu suočavanja sa stresom, reakcija na stresor je ovisna o individualnoj kognitivnoj procjeni stresnosti događaja, tj. ovisi hoće li pojedinac neki događaj procijeniti stresnim. Prema tom modelu, osoba tijekom izlaganja stresnoj situaciji prolazi kroz tri procesa. Prva faza se odnosi na percepciju nekog podražaja (događaja) kao prijetećeg ili ne. Kroz drugu fazu osoba osvještava sve moguće reakcije na prijetnju, dok u trećoj reagira na određeni način. Vidimo da prema ovom modelu, neki događaj može biti samo potencijalni izvor stresa, a ovisno o subjektivnoj procjeni pojedinca ovisi hoće li on biti procijenjen kao stresan i u kolikoj mjeri. Prema Lazarusu i Folkmanu takav način suočavanja je proces. U obzir se uzima tijek i priroda pojedinog događaja i njegova subjektivna procjena. Izdvajaju dva načina suočavanja sa stresom, a to je suočavanje usmjereno na problem te suočavanje usmjereno na emocije. Suočavanje usmjereno na problem odnosi se na direktni pokušaj mijenjanja situacije da bi ona postala povoljnija i kako bi se izvor stresa uklonio. Suočavanje usmjereno na emocije odnosi se na usredotočenost na emocije koje su izazvane stresom te se one nastoje ublažiti. Generalno se radi o manje prilagođenom načinu suočavanja sa stresom jer ne vodi ka rješenju problema. No, u nekim situacijama na koje ne možemo utjecati ili ih ne možemo promijeniti (npr. smrt bliske osobe) to je jedini način suočavanja i stoga poželjan.

Prema drugom načinu određivanja suočavanja se na stil suočavanja gleda kao na nepromjenjiv i trajan s obzirom da je ovisan o karakteristikama osobe. Prema tome se smatra da će se s većinom stresnih događaja osoba suočavati na slične načine. Takav pristup su zagovarali i Endler i Parker. Oni izdvajaju i suočavanje izbjegavanjem koje obuhvaća pokušaje udaljavanja od stresora ili reakcije na njega, a izbjegavati možemo mislima, emocijama ili ponašanjima. Prema Lazarusu i Folkmanu strategije suočavanja same po sebi nisu dobre ni loše. Koliko će neka strategija biti efikasna ovisi o percepciji konkretne situacije, kao i o vrednovanju naše mogućnosti suočavanja, ipak se pokazalo da su, općenito, neki načini suočavanja bolji od drugih. Za suočavanje usmjereno na emocije pokazalo se da može biti povezano s nekim emocionalnim te ponašajnim problemima. Za ponašanje usmjereno na problem pokazano je da je povezano s manje osobnih i emocionalnih problema.

Drugi načini suočavanja uključuju traženje socijalne podrške prijatelja, obitelji, znanaca, traženje savjeta i sl. To mogu biti i korištenje nekih od mnogobrojnih tehnika i metoda smanjivanja emocionalne napetosti, od konzumiranja farmakoloških pripravaka pa do tehnika opuštanja. Ne može se reći da je jedan način suočavanja nužno lošiji ili bolji od drugog. Najbolji je onaj koji je u isto vrijeme najbolje prilagođen situaciji i osobinama pojedinca. Tako dolazi do smanjivanja neugodnih emocija koje su povezane sa stresom te do najboljih ishoda.

 

Podjela stresa može se provesti na dva načina, a to je prema jačini te prema trajanju. Prema trajanju se mogu podijeliti na akutne i kronične, dok se prema jačini dijele na slabe, jake te traumatske.

Akutni stresovi su uvjetovani naglim stresorima koji naglo dovode do promjena unutar organizma. To može biti potres, prometna nezgoda, napad nasilnika i sl. koji izazivaju burne organske i emocionalne reakcije do čijeg smirenja dolazi brzo nakon što opasnost prestane. Kronični stresovi su manjeg intenziteta, ali dugotrajniji od akutnih. Odnose se na one životne teškoće koje se često ponavljaju ili traju dulje vrijeme. Primjerice, to mogu biti financijske teškoće, dugotrajne bolesti, obiteljski problemi, nezadovoljavajući posao, problemi na poslu i sl.

Slabi svakodnevni stresovi javljaju se svakodnevno. To mogu biti manja razočaranja, svakodnevne žurbe, gužve u javnom prijevozu, buka i sl. Oni nemaju negativan utjecaj na život, a preko njih možemo učiti prevladavati stresne situacije što nam može biti od pomoći pri prevladavanju velikih stresova.

Jaki životni stresovi odnose se na velike i važne promjene u životu koje nisu svakodnevne već se događaju u iznimnim situacijama. To su, primjerice, gubitak posla, preseljenje u drugi grad, rastava braka, gubitak bliske osobe.

Traumatski životni stresovi su oni koji su vrlo jaki, iznimno se događaju te često vode trajnijim poremećajima tjelesnog i psihičkog zdravlja. Većini ljudi se nikad ne dogode, no kada do njih dođe imaju snažan utjecaj na ljude. Tu se ubrajaju izloženost nasilju, mučenju, silovanju; zarobljeništvo; prisustvovanje pogibiji ili nasilju bliskih osoba i sl. Tipični su u situacijama rata, no do njih može doći i u miru (npr. obiteljsko nasilje, zlostavljanje, ulično nasilje i sl.). Mogu dovesti do blokiranja mogućnosti svrhovitih reakcija, do blokiranja emocija te smanjivanja mogućnosti odupiranja stresu.

 

Ukoliko imate problema u nošenju sa stresom ili bilo koji drugi problem, slobodno se javite na kontakt psihologa Udruge.

 

 

                                                                                                           Ana Lucić, mag. psych.