Tugovanje

Tugovanje

 

Tugovanje je prirodni, uobičajeni proces koji se javlja nakon gubitka. Radi se o normalnoj reakciji na gubitak bliske osobe za koju smo bili vezani i koju smo voljeli. Mnoge su različite definicije tugovanja, no ono što je svima zajedničko jest da se radi o procesu. Također, da gubitak izaziva jako velike promjene u životu tugujuće osobe te ih tugujuća osoba postaje svjesna tijekom tugovanja, prihvaća ih i prilagođava im se.

Različiti autori na različit, ali sličan način navode koji su ciljevi/shodi tugovanja. Autorica Sanders (1989.) navodi tri ishoda tugovanja, tj. da nakon doživljenog gubitka tugujuća osoba može:

1. odlučiti “otpustiti” umrlog/u, stvarati nove odnose, usvojiti novu strukturu identiteta te se opet, energično uključiti u svakodnevicu

2. nastaviti živjeti jednako kao i prije smrti bliske osobe, kao da je pokojna osoba samo odsutna

3. nesvjesno ili svjesno odlučiti da energiju neće investirati u započinjanje novoga života, već da će ići u smjeru bolesti, osame i smrti

Generalno, cilj/ishod tugovanja nije zaboraviti na umrlu osobu, već prihvaćanje činjenice da te osobe više nema, spoznaje da više nismo isti nakon gubitka, uključivanje uspomena na umrlu osobu u život. No, odnosi se i na davanje dopuštenja samima sebi da možemo i smijemo nastaviti živjeti i biti zadovoljni.

Tugovanje je proces što znači da:

1. Traje te za tugovanje treba imati strpljenja (i tugujuća osoba i ljudi iz njene okoline). Trajanje tugovanja je individualno te ne bismo trebali ubrzavati osobu u tom procesu, već je pustiti da tuguje svojim tempom.

2. To nije linearan proces, tj. ne radi se o sve boljem funkcioniranju ili sve lošijem funkcioniranju tugujuće osobe. Obično je tugovanje “skokovito”, tj. razdoblja poboljšanja se izmjenjuju s razdobljima pogoršanja.

3. To je transakcijski proces što znači da na njega utječu mnogi činitelji. Tu spadaju osobine pojedinca, konkretnog gubitka i osobine okoline.

4. Radi se o procesu što znači da se može u određenim uvjetima zaustaviti ili zakomplicirati. Te se tada radi o kompliciranom ili otežanom tugovanju.

 

Tugovanje je prirodan proces zacjeljivanja što znači:

·         da se događa svim ljudima (djeci i odraslima)

·         služi oporavku od gubitka

·         kroz njega većina ljudi prođe bez većih teškoća (posebice ako ne izostaje podrška bližnjih)

      Obilježje tugovanja je i da se radi o bolnom i teškom procesu koji je ispunjen mnogim, vrlo neugodnim i intenzivnim emocijama, kao i teškoćama u svakodnevnom funkcioniranju.

      Također, obilježje toga procesa je da ima svoj početak, tijek te kraj. Počinje nakon doživljenog gubitka, a o tijeku tugovanja će kasnije više biti rečeno.

      Što se tiče kraja tugovanja, može se reći da do njega dolazi kada:

      1. sjećanje na umrlu osobu ne vodi automatski do boli (ljutnje, tuge, ostale reakcije)

      2. kad tugujući počnu uspostavljati nove odnose

      3. kad počnu energiju usmjeravati na sadašnji život

 

      Obilježje tugovanja je i to što je ono po svom sadržaju, trajanju i tijeku određeno društvenim, kulturalnim i obiteljskim dopuštenjima, pravilima i zabranama. U nekim kulturama potiče se pokazivanje reakcija na gubitak, dok u drugima to nije poželjno. U procesu tugovanja teškoće se mogu javiti kod onih osoba koje se ne budu mogle ili htjele ponašati u skladu s društvenim normama.

 

     

 

 

To su oni koji su nastali ranije, ali još uvijek imaju veliki utjecaj na područje tugovanja i gubitaka.

 

Radi se o modelu najpoznatijeg psihoanalitičara, Sigmunda Freuda. Prema njemu, proces tugovanja uključuje proradu gubitka na koju se ne gleda kao na fazu, već kao na jednu sveobuhvatnu strategiju suočavanja preko koje se dolazi do prilagodbe i oporavka od smrti bliske osobe. Naglasak je na odnosu privrženosti koji je postojao s bliskom osobom koja je izgubljena, tj. na činjenicu da se tugujuća osoba treba pomiriti s tim što te privrženosti više nema te da je time došlo i do gubitka jednog dijela sebe. Doprinos ovog modela u odnosu na ranije jest to što se navodi da je nakon gubitka potrebno vrijeme u kojem će se on “proraditi”, dok se prije toga smatralo da se gubitak može i mora zaboraviti.

 

Kubler-Ross je u svojoj knjizi govorila o šest faza umiranja. Te faze su se prvotno i odnosile na proces tugovanja koji prolazi osoba koja umire te osobe njoj bliske. No, kasnije se počeo koristiti i za opisivanje procesa tugovanja nakon gubitka.

 Kubler-Ross navodi šest faza:

1. Nijekanje (ili potiskivanje)

2. Cjenkanje ili pregovaranje

3. Ljutnja

4. Očaj

5. Rezignacija i depresija (odustajanje)

6. Prihvaćanje

 

U fazi nijekanja osoba ne može prihvatiti da je oboljela od smrtonosne bolesti.

U fazi cjenkanja ili pregovaranja pokušava svoj život produljiti “pregovaranjem”. Primjerice, “ako ozdravim, bit ću bolja majka, supruga…” i sl.

U trećoj fazi osjeća veliku ljutnju jer prethodna faza nije donijela poboljšanje. Osoba se može ljutiti na sebe, bliske osobe ili liječnike.

U četvrtoj fazi se zbog nemoći javlja očaj.

U petoj, depresivnoj fazi, osoba više nema energije za borbu protiv bolesti te odustaje.

U zadnjoj fazi se osoba miri se neizbježnošću skore smrti. Neke osobe tada padaju u očaj, dok druge pokušavaju ostatak života što bolje iskoristiti.

 

 

 

 

John Bowlby je svoju teoriju privrženosti povezao s gubitkom. On je zamijestio da su reakcije tugujućih osoba slične onima koje se javljaju kada se mala djeca odvoje od majke. Stoga je smatrao da je tugovanje jedan oblik tjeskobe zbog odvajanja.

 

On navodi četiri faze kroz koje osoba prolazi u procesu tugovanja:

 

1. Otupjelost – osoba je u stanju šoka, ima osjećaj nestvarnosti, kao da su događaji “zamagljeni”. Sebe opisuju kao “otupjele ljude”, no imaju jake emocije. Kao da je otupjela volja, oslabilo pamćenje, kao da ne osjećaju tjelesnu bol.

2. Traženje umrle osobe i čežnja za njom – u ovoj fazi se kod tugujuće osobe javljaju napadi bola, kada intenzivno pati što je pomiješano s razdobljima napetosti, tjeskobe, samookrivljavanja i ljutnje. Dolazi do zaokupljenost misi o umrloj osobi te se razdoblja jecanja izmjenjuju s razdobljima prikrivanja bola.

3. Očaj i dezorganizacija – dolazi do većeg uvida u konačnost gubitka, a prevladavaju velika bezvoljnost i očaj. Dolazi do povlačanja od drugih ljudi, ne vidi se ništa dobro u budućnosti te se javlja osamljenost.

4. Ponovna organizacija – odnosi se na ponovnu uspostavu i građenje identiteta, traženje smisla života, stjecanje novih vještina. Rast energije omogućuje nove aktivnosti, interese i ljude. Napadi bola su rjeđi.

Korištenje faza tugovanja ima svoje prednosti i nedostatke. Oni će biti navedeni da biste na prikladan način shvatili prethodno opisane teorije.

 

Prednostise odnose na to da:

·         faze olakšavaju rad stručnjacima koji rade s tugujućima te mogu pratiti njihov napredak kroz iste

·         slično prethodnom, takvo praćenje je lakše i onim ljudima koji su u sustavu podrške tugujućima

·         faze mogu pomoći tugujućima jer tako znaju da i drugi ljudi prolaze kroz slična stanja te da su njihove reakcije normalne

 

Nedostaci korištenja faza su što se pretpostavlja:

·         da svi moraju proći kroz sve faze

·         da je unaprijed određen redoslijed faza

·         da je trajanje faza unaprijed zadano i poznato

·         da je znak bolesti ako netko ne prođe neku fazu ili u nekoj zastane

Prethono navedeno, nije točno!

      Uvijek je važno uzimati u obzir individualne razlike koje postoje među ljudima.

 

 

                           

      S obzirom na nedostatke koji su prethodno navedeni, prema nekim autorima bolje je govoriti u terminima zadataka tugovanja. Najčešće spominjan i najbolje razrađen je Wordenov model zadataka tugovanja.

 

      Prema Wordenu, da bi tugovanje završilo, tugujuća osoba treba napraviti četiri zadatka:

 

      1. prihvatiti stvarnost gubitka – To znači da tugujuća osoba treba emocionalno i kognitivno prihvatiti činjenicu da se radi o gubitku koji je stvaran. Često ljudi neposredno nakon gubitka ne vjeruju da se dogodio. Prihvaćanje nečije smrti je dugotrajan proces, a problem može nastati kada ljudi postiskuju gubitak (npr. godinama sobu umrle osobe ostave netaknutom ili pripremaju njenu odjeću i sl.).

 

      2. proživjeti bol zbog gubitka – Odnosi se na spremnost osobe da potpuno proživi bol koja se proživljava zbog gubitka. Izvršenje ovog zadatka mogu otežati stavovi društva kao što su ti da osoba mora izdržati, biti jaka i sl. te da nije dobro pretjerano pokazivati osjećaje. Bitno je znati da potisnuta bol neće nestati te da će vjerojatno izaći u nekom obliku u nepoželjnom trenutku.

      3. prilagoditi se životu u kojem nema umrle osobe – Radi se o vrlo zahtjevnom zadatku, a odnosi se na prilagodbe na različite okoline u kojima više nema umrle osobe. Ta nas okolina stalno podsjeća na doživljeni gubitak te je potrebno naučiti i nove vještine koje su nam potrebne kada više nema umrle osobe. Odnosi se i na traženje novog životnog smisla i stvaranje novog identiteta.

 

      4. umrlu osobu emocionalno smjestiti na “drugo mjesto” te nastaviti život – Worden smatra da ne treba u postpunosti odustati od umrle osobe, već za nju pronaći prikladno mjesto u svom emocionalnom životu da i dalje ostane važna, ali i da tugujuća osoba može dalje nastaviti život. Važno je zapamtiti da uspješno izvršavanje ovog zadatka ne znači da smo zaboravili umrlu osobu!

      Prema autoru, važno je obaviti sve zadatke, ali nije nužno da budu obavljeni redom kako je napisano te se osoba može vraćati s jednog zadatka na drugi.

 

      U svom modelu je Rando (1993.) spojila dva pristupa tugovanju, tj. tugovanje kao proces koji obuhvaća faze i kao proces koji uključuje obavljanje određenih zadataka. Ona tugovanje dijeli na tri faze u kojima tugujuća osoba treba obaviti šest zadataka.

      Prva faza je izbjegavanje. Zadatak u toj fazi je prepoznavanje gubitka, tj. prepoznavanje i kognitivno prihvaćanje da se gubitak dogodio.

      Druga faza je suočavanje koje obuhvaća tri zadatka. Prvi je reagiranje na odvajanja od izgubljenog. Ono se odnosi na reakcije na gubitak, doživljavanje boli, prepoznavanje drugih gubitaka uz prvotni. Drugi zadatak ove faze je prisjećanje umrle osobe te proživljavanje odnosa s njim. Treći je odustajanje od prijašnje privrženosti osobi, tj. od života i svijeta kakvi su bili.

      Treća faza je prilagođavanje. Prvi zadatak ove faze je ponovno prilagođavanje na svijet u kojem nema umrle osobe. Drugi je preusmjeravanje energije u novi život s novim smislom.

 

 

 

 

 

 

 

Iz prethodne slike preuzete iz knjige Arambašić (2008) vidljivo je da vanjski i unutrašnji činitelji utječu na ishod tugovanja koji može dovesti do promjene nabolje ili nagore ili do toga da do promjena niti ne dođe.

Ovaj model uključuje 5 faza/zadataka tugovanja i svaka od njih ima karakteristična obilježja, tjelesne manifestacije i psihološke učinke koji će u nastavku biti opisani.

 

OBILJEŽJA: zbunjenost, nevjerica, osjećaj nestvarnosti, nemir, stanje tjelesne uzbune, bespomoćnost, regresija

TJELESNI ZNAKOVI: manjak zraka, suho grlo i usta, plakanje, mišićna slabost, teškoće sa spavanjem, nekontroliralno tresenje, gubitak apetita

PSIHOLOŠKI ASPEKTI: zaokupljenost mislima o umrloj osobi, usmjerenost na sebe, psihološko udaljavanje (od drugih, ali i od sebe)

 

OBILJEŽJA: sukobi, tjeskoba zbog odvajanja, produljeni stres, očekivanje da će umrli doći

TJELESNI ZNAKOVI: plakanje, čežnja za umrlim, krivnja, ljutnja, stid, frustracija, strah od smrti, teškoće sa spavanjem

PSIHOLOŠKI ASPEKTI: traženje i sanjanje umrlog, pretjerana osjetljivost, osjećaj prisutnosti umrle osobe, postiskivanje i nevjerica

 

OBILJEŽJA: očaj, povlačenje od ljudi, bespomoćnost, smanjena socijalna podrška

TJELESNI ZNAKOVI: umor, tjelesna slabost, oslabljen imunološki sustav, velika potreba za spavanjem

PSIHOLOŠKI ASPEKTI: opsesivno razmišljanje o gubitku, njegova prorada, prekretnica, tj. donošenje odluke da se krene naprijed, održi postojeće stanje ili o umiranju

 

OBILJEŽJA: preuzimanje kontrole, prekretnica, tj. počinju se provoditi odluke prethodno donesene, odustajanje od prijašnjih uloga, strukturiranje identiteta

TJELESNI ZNAKOVI: veća količina energije, tjelesno ozdravljenje, ponovno funkcioniranje imunološkog sustava, prestanak teškoća sa spavanjem

PSIHOLOŠKI ASPEKTI: “otpuštanje” umrlog, zatvaranje kruga, traženje smisla, opraštanje, nada

 

OBILJEŽJA: prihvaćanje novih odgovornosti, nova svijest o sebi, učenje življenja bez umrle osobe

TJELESNI ZNAKOVI: funkcionalna stabilnost, ponovno “oživljavanje”, zadovoljavanje tjelesnih potreba

PSIHOLOŠKI ASPEKTI: življenje “za sebe”, reakcije na godišnjice smrti, traženje drugih ljudi, osamljenost, završavanje procesa tugovanja

 

 

 

           

 TRAJANJE TUGOVANJA

Ljudi koji su u procesu tugovanja voljeli bi znati koliko bi to teško stanje moglo trajati. No, na to utječu različiti čimbenici i nema konačnog odgovora. Velike su individualne razlike. Ipak, u nastavku će biti navedeno okvirno trajanje tugovanja, prema različitim autorima, koje se razlikuje. No, važno je zapamtiti da to ljudi ne bi trebali shvatiti kao norme te pokušavati ubrzavati ili usporavati svoj tijek tugovanja.

·         od nekoliko mjeseci do nekoliko godina

·         od 1 do 2 godine, iako može i mnogo dulje

·         2 godine ili godinama, neki aspekti tugovanja nikad ne završe

·         3-4 godine

·         otprilike 3, 5 godina ili dulje

·         uglavnom nepredvidiljivo

·         kroz 2,5 godina ljudi se prilično dobro prilagode gubitku

 

 

Ovisno radi li se o gubitku (bračnog) partnera, djeteta, brata/sestre, roditelja, bake, djeda, drugih članova obitelji ili kolega s posla, bit će različit procesu tugovanja. No, ono što je ovdje jako važno naglasiti da je važnije od toga tko je umro, kakva je bila čvrstina emocionalne povezanosti s tom osobom.

Stoga netko može više tugovati zbog gubitka prijatelja nego li rođaka ukoliko se radilo o emocionalno jačoj vezi.

 

 

Uzroci smrti se klasificiraju prema tri kriterija. To su njena (ne)očekivanost, (ne)prirodnost, (ne)uključenost okutnosti ili nasilja. Primjerice, ubojstvo je neočekivana, neprirodna i nasilna smrt.

Istraživanja su pokazala je tugovanje poslije takvih smrti dugotrajnije i teže. Pokazalo se i da je traženje smisla gubitka izraženije nakon prometnih nesreća i samoubojstva nego nakon smrti koje su izazvane bolešću. Pronalazak smisla teži je nakon iznenadne nego nakon očekivane smrti.

 

Odnose se na spol; dob; osobine ličnosti; sadašnje ili prijašnje tjelesne ili psihičke bolesti i poremećaje; gubitke, prijašnje traumatske događaje; odnose s drugim ljudima (kvaliteta i broj) i (ne)spremnost traženja podrške drugih; načine suočavanja sa stresom; obrambene mehanizme, sklonost razgovaranja vlastitim osjećajima, mislima, gubitku i sl.

 

 

Od društvenih činitelja na proces tugovanja utječu rituali tugovanja; koji su društveno priznati načini izražavanja izražavanja bola i tuge te podrške; način komunikacije s obitelji; emocionalno ozračje; praktična podrška (prijatelji, obitelj, susjedi); kvaliteta i veličina socijalne mreže; činitelji povezani s poslom i odnos s kolegama na poslu; kvaliteta, vrsta i količina stručne pomoći.

 

 

         

 

 

Tijekom procesa tugovanja može doći do otežanog ili kompliciranog tugovanja. Puno je različitih definicija za takvu vrstu tugovanja. Primjerice, da se radi o neuspješnosti povratka na razinu prije gubitka u pogledu učinaka, emocionalne dobrobiti i nadanja. Odnosno, da dolazi do dugotrajnih ponašajnih, emocionalnih i duhovnih teškoća u životu tugujuće osobe.

U nastavku će biti navedeni rizični faktori za pojavu otežanog tugovanja:

·         ambivalentan odnos: izaziva krivnju i ljutnju, koči tugu

·         narcistički odnos: umrli je tijekom života na jedan način bio dijelom preživjele osobe

·         vrlo ovisnički odnos: dolazi do promjene slike o sebi, tj. od slike o sebi kao jake osobe koju je podržavala umrla osoba do slike o sebi kao slabe osobe bez odnosa s umrlim

·         smrt djeteta ili smrt roditelja u djetinjstvu/mladosti

·         nestala osoba (nesigurnost smrti)

·         mnogo smrti odjednom (npr. prometna nesreća)

·         nasilna smrt

·         iznenadna smrt

·         ranije komplicirano tugovanje

·         depresija

·         granični poremećaj ličnosti

·         narcistički poremećaj ličnosti

·         prijašnje episode depresije

 

·         niska tolerancija na stresne situacije (povlačenje iz tugovanja da bi se obranilo od jakih emocija ili veliko skraćivanje tugovanja)

·         ljudi koji su naučili da oni uvijek trebaju biti jaki, koji ne vole biti ovisni o drugima

·         uvjerenost u to da se mogla spriječiti smrt

·         teški gubici otprije (npr. roditelja u djetinjstvu)

·         otežan proces tugovanja u prošlosti

·         više male djece

·         nezaposlenost

·         sklonost samookrivljavanju, jakoj ljutnji, preuzimanju odgovornosti

 

·         kada se radi o gubitku koji nije društveno poželjna tema za razgovor (npr. samoubojstvo)

·         nedostatak socijalne potpore

·         okolina gubitak negira, kao da se nije dogodio (npr. namjerni i nenamjerni pobačaj)

 

 

·         snažan osjećaj da se gubitak zbio “jučer”

·         tugujuća osoba i nakon dugo vremena od gubitka ne može o tome govoriti bez da joj podrhtava glas, bez plača ili jakog osjećaja tuge

·         mjesecima ili godinama nakon gubitka i neki beznačajniji događaj izaiva veliku tugu

·         mjesecima ili godinama nakon gubitka, tema gubitka je uključena u svaki razgovor

·         čuvanje svih stvari umrle sobe, neraspremanje njene sobe i sl.

·         isključivanje iz života svih onih ljudi koji su bili povezani s umrlom osobom

·         duži prestanak komuniciranja s većinom ljudi

·         dugotrajna nebriga za osobnu higijenu, djecu, izostanak s posla i sl.

·         teška depresivna rasploženja (sniženo samopoštovanje, osjećaj krivnje) koja se izmjenjuju s euforijom

·         kompulzivno oponašanje umrlog

·         samodestruktivna ponašanja (npr. razne vrste ovisničkih ponašanja, nanošenje ozljeda i sl.)

·         fobija od bolesti ili smrti (osobito od one bolesti od koje je umrla bliska osoba)

·         učestale i velike teškoće sa spavanjem

·         teškoće u donošenju i odluka koje su manje važne

·         zaokupljenost samookrivljavanjem i vlastitom bezvrijednošću

·         gubitak interesa za posao, rekreacijske ili društvene aktivnosti

 

 

·         osoba je prihvatila konačnost smrti

·         uz neugodna postoje i ugodna sjećanja na umrlu osobu

·         mogućnost uživanja u samoći

·         možete se odvesti u automobile bez da cijelo vrijeme plačete

·         shvaćate da su bolni komentari prijatelja ili članova obitelji posljedica njihova neznanja

·         spremni ste pružiti podršku nekome tko je u sličnoj situaciji kao i Vi

·         nije Vam više prebolno slušati glazbu koju je pokojna osoba voljela

·         bez plakanja ste u crkvi odslušali cijelu misu

·         više ne osjećate prisilu za dnevnim ili tjednim odlascima na groblje

·         postoji nešto u životu na čemu ste zahvalni

·         uspijevate ostvariti zdrave i nove odnose s drugima

·         opet osjećate samopouzdanje

·         svoju budućnost uspijevate planirati

·         možete prihvatiti stvari kakve jesu bez da pokušavate vratiti ih na ono kakve su bile

·         prema sebi ste strpljivi tijekom velike boli koju osjećate

·         radujete se jutarnjem buđenju

·         tijekom određenog vremena niste pomislili na voljenu osobu

·         uživate u dobroj šali, vicu

·         vaše navike spavanja, jedenja, tjelovježbe su iste ili slične kao i prije smrti bliske osobe

·         niste više stalno umorni te postoji nova rutina u Vašem svakodnevnom životu

·         opet se možete koncentrirati na gledanje omiljenih tv sadržaja te na čitanje

·         opet možete uživati u nekim “malim stvarima”

·         životne uloge koje je ispunjavala umrla osoba sada obavljate Vi ili netko drugi

·         vrijeme i energiju koju ste ulagali na umrlu osobu sada možete koristiti na drugi način (npr. pružanje podrške drugima koji su u sličnoj situaciji)

·         novi život možete prihvatiti ili čak zamijetiti osobni rast koji je proizašao iz patnje i boli

 

 

                

Iako smo do sada govorili o puno negativnih posljedica gubitka i tugovanja, iako nam to na prvu nikako ne pada napamet, tugovanje ipak može biti djelomično i pozitivno iskustvo:

·         katkad je to najemocionalnije iskustvo koje smo doživjeli

·         dovodi nas do toga da shvatimo što je uistinu najvažnije u životu

·         omogućuje nam da u drugačijem svjetlu vidimo ljude oko sebe (npr. da vidimo tko je s nama u najtežim trenucima, a tko ne)

·         zahvaljujući tugovanju možemo postati spremiji primiti bliskost i ljubav od ljudi od kojih to nismo očekivali

 

To ne znači da je tugovanje nešto što bismo trebali priželjkivati, već da i ono, poput gubitaka, ima svoje svjetlije strane što je važno ne zaboraviti!

Jedan od načina za primjećivanje te svijetle strane je primanje i traženje podrške drugih ljudi tijekom procesa tugovanja!

 

 

              

 

            Literatura:

 

Za savjetodavni razgovor kod psihologa možete sej aviti dolaskom u Ured Udruge ili na kontak tpsihologa Udruge:   Ana Lucić, mag. psych. Broj mobitela: 0958253189 E-mail: analuciccc@gmail.com